Vlaho Bukovac u Klovićevim dvorima – na izložbi s djecom

Bukovac u Klovićevim dvorima i 8. mart

Otišle smo za osmi mart na kulturnu šetnju Gornjim gradom. Uvijek kažem mojim Gornjim gradom jer sam tamo provela najljepše godine svog osnovnoškolskog i srednjoškolskog odrastanja i obrazovanja. I taj me Gornji grad odveo do Bukovca, čiju smo izložbu na dan žena obišle, u Donji grad. Bukovac, čija sam djela imala prilike vidjeti još u glazbenom vrtiću kad smo odlazili u HNK na generalne probe. Imali smo taj luksuz. Pa, dok sam prvi put s deset godina izašla pred publiku u kazalištu, taj me Bukovac neprestano pratio. Imala sam priliku jednom uživo vidjeti i svečani zastor koji je napravio Bukovac 1895. I, napravila sam tijekom preddiplomskog studija nekoliko seminarskih radova o njemu, iz različitih perspektiva.

Po mom ukusu

Ovu sam izložbu s veseljem čekala. Čak me ni činjenica da je poprilično hladno nije spriječila da nas izvedem na kulturno popodne. Vlaho Bukovac – Korijeni i krila, period stvaranja od 1893. do 1903. u Zagrebu, Cavtatu i Beču.

Romobil, poznati kao “bim”

Nakon kratkih i žustrih pregovora na putu od vrtića prema kući. Odlučeno je da romobil, ipak, ne nosimo sa sobom na izložbu. Vendi je bila poprilično uporna i odlučna da joj je njen rombač neophodan za pohod na izložbu. No, samo kad se sjetim puta do Klovićevih, bila sam skroz odlučna da romobil s nama ne ide.

Ključno – otići piškiti

Otići piškiti u svakom slučaju i za svaki slučaj prije odlaska iz kuće životno je važna stvar. Sačuva vam mnoštvo živčanih završetaka i oslobodi vas improvizacije gdje otići piškiti, kako stvoriti grm za pišanje usred grada i kolike ste sreće da si ne popiški hlače, cipele, gaće… U svakom slučaju, i oko odlaska na toalet smo malo pregovarale, ali uspjele smo pronaći rješenje. Otišla je piškiti i krenule smo, konačno.

Priča na dva rombača

Toliko me izgnjavila s tim romobilom da sam i u tramvaju dalje razmišljala o njemu. A, onda mi je napamet pala jedna zanimljiva emisija iz mog djetinjstva Priča na dva rombača, sjećate je se? To je bilo vrijeme u kojem su romobili bili jako popularni. Svi smo ih imali. I, koliko me sjećanje služi, a nisam ništa uspjela pronaći na internetu, u Priči na dva rombača, Mladen Kušec i neka djevojčica obilazili su Gornji grad i pričali o znamenitostima.

Mi smo, ipak, išle pješke

Galadriel se nosila. Nisam baš bila sigurna jesam li donijela najbolju odluku jer smo po novom, zadnjih tjedana intenzivno u kolicima, zato što moja leđa više ne mogu podnijeti teret nošenja. Ipak, bila je mirna. Čak sam pomislila da će zaspati, ali, samo joj je bilo toplo i lijepo pa nije prigovarala. I čim smo se uspele na Stross, malo smo se fotkale i pričale što vidimo. Pokazala sam joj Zagrebačku katedralu s platoa Gradec i objasnila kako se izložba nalazi iza ovog zida, samo ćemo mi ući s druge strane.

Još me kod džamije pitala je li tu izložba

Kako je izložba Slavka Kopača u HDLU-u još aktualna, već me u tramvaju pitala idemo li opet tu. Ne znam gdje je nestala jedna od tri goleme krave koje su izložene između stupova kod džamije, ali, možda nije mogla dočekati kraj. Kaže Vendi da je ova treća krava sigurno otišla spavati, pa, neka tako bude.

Nisu premali

Kad vam kažu da su premali za putovanja ili, recimo, izložbe, odmahnite rukom. Nisu premali, bitno je da su siti, da nisu žedni, da im se ne piški i da su u dobroj formi (zdravi). Da, nemaju pojma gdje su i neće se sjećati, ali zato ulaze besplatno na izložbu i već sad, pomalo, spontano uče kako se treba ponašati u galeriji ili muzeju. Inače, još je Maria Montessori zagovarala da bi umjetnost trebala biti dostupna svima. Iako se Montessori pristup prilagodio, pa danas imate po zidovima “Montessori” dječjih soba, crteže u svim nijansama bež boje. Zapravo, u originalu, tu bi stajala prava umjetnička djela ili njihovi posteri, kopije i varijacije.

Od platoa Gradec do ulaza u Klovićeve, kratko smo ponovile pravila

• Nećemo jesti (pojele smo zobene palačinkice doma dok smo pregovarale o romobilu).
• Popit ćemo sada vodu, unutra nećemo.
• Nećemo pričati glasno.
• Nećemo skakati.
• Nećemo se penjati (to ćemo nakon izložbe).
• Slušamo mamu i držimo se skupa.

Strpljenje, level pro

I čim smo ušle u predvorje, pitala me “A di su slike?” Tu su, čekaj, polako, moramo prvo kupiti ulaznicu. I dok smo ušle kod gospodina koji prodaje ulaznice, shvatila je da je samo doživio Galadriel pa je još jednom dovoljno glasno pozdravila da se ustao i pogledao tko je ispod pulta. “DOBA DAAAN!”

Ipak, ono što ih se dojmi, dugo pamte

Vidjela je figuricu konjića, tradicionalne igračke kakvu je jahala u Etnografskom u prosincu pa je rekla:”Mama, vidi!” I počela rzati. Barem smo nasmijale gospodina koji dolje radi. 😁

A di je moja “jaka”? (jakna)

Krenule smo prema drugom katu, ali prije toga, ostavile smo višak stvari u garderobi. Jako ju je brinulo hoće li striček dobro čuvati njenu jaknu jer je bombon ostavila u džepu. I nekoliko me puta za vrijeme izložbe pitala je l’ čuva striček jaknu. – Čuva, sigurno, ništa ne moraš brinuti. Njemu su dali da je čuva jer on to najbolje radi.

Počele smo dobro

I, konačno, prebrojale smo stepenice do drugog kata i započele s razgledavanjem. U prvoj je sobi nekoliko portreta djece i to ju je posebno oduševilo. Osobito onaj na kojem je i mali bijeli psić. Ali, razgovarale smo i o haljinama koje tete nose na portretima, i o nakitu. “A, ta je to?” – Prsten.
“A vidi, teta ima najuvicu (narukvicu). Mogu ja dobiti takvu?”
Krenula su pitanja, a ja moram improvizirati s odgovorima.

Trenutak kad je Galadriel upoznala Vraniczanyja

A, onda smo ušle u drugu sobu. Tu su se sreli grof Vraniczany i Galadriel. Gledao ju je tako ozbiljno i vjerodostojno, da ju je rasplakao. Rastužila se kao što se rastuži kad joj se netko nepoznati obrati. Pokušala sam je utješiti na hodniku, ali nije bila spremna na suradnju. A onda sam shvatila da je jedino rješenje izvaditi jedan od dva apaurina iz majice i riješiti problem. Odluka je pala na desnu cicu. Vendi je cijelo vrijeme strpljivo stajala uz nas. Nakon što smo odradile utjehu, a njene se oči i dalje nisu smanjivale od straha i dalje su bile natopljene suzama. A ona, sva crvena od plakanja. Trebala sam odmah odustati od sobe u kojoj je previše portreta ozbiljnih odraslih osoba i krenuti dalje. Ušle smo ponovno, a ona je počela još jače plakati. Izašle smo na hodnik i brzo se smirila. Nastavile smo dalje. Najviše smo se zadržavale kod portreta djece. I Vendi su oni bili najzanimljiviji. Cvijeće, šeširi i haljine, sve je zapažala.

Moj najdraži

A, onda smo došle do meni najdražeg portreta, djevojčice Berger. Imala je sve što Vendi voli i haljinu i šešir i cvijeće. Ipak, Vendi mi je pokušavala pokazati kako i ona ima haljinu na sebi. Ukrala sam tu koju minutu za sebe i uživala u ljepoti ovog portreta. Mislim da mi je najdraži i dalje. Ipak, svi su toliko živopisni, toliko stvarni i svaki je detalj nevjerojatno vjeran da mi uvijek zastane dah i uvijek iznova razmišljam o genijalnosti njegove ruke, njegovom zapažanju, sposobnosti prenošenja na platno…

“Mogu se ja tu kupati?”

Kad smo se našle u predzadnjoj, najvećoj prostoriji u kojoj je izložen i Gundulićev san, uzele smo predah. Uživale smo u tišini, polumraku prostorije i promatrale. Vendi je proučavala druge posjetitelje, a ja slike iz daljine. Na kraju, kad smo se približile Gundulićevom snu, Vendi je zapazila: “Vidi mama, oni se tu kupaju. Mogu se i ja tu kupati?” Čovjek koji je stajao kraj nas pogledao ju je i nasmijao se.

Vendi i “teta s knjigom”

Imala je ideje kod kojih se portreta ona želi slikati. Pa me tako tražila da je slikam kod “ove tete s knjigom”.

A, kad smo došle kod portreta nastalog u Cavtatu, djece nekog slikara, pokušala sam joj objasniti kako je njihov tata isto bio slikar kao i ovaj striček koji je radio ovu sliku. Vendi me pitala: “A di je tata?” Nema tu tate, tu su samo njegova djeca. “Aha!” Uzviknula je kao da joj je sve jasno.

Preuzele smo jakne i upisale se u knjigu

Na izlazu smo se upisale u knjigu dojmova. Bilo joj je lakše čim je dobila svoju jaknu. “Što ćemo upisati tu? Što ti se najviše svidjelo?” – Pas! “Onaj pas na portretu s djecom?” – Da! I citirala sam je i potpisala. A, onda je i ona nešto “napisala”. Da je nisam zaustavila, napisala bi preko cijele stranice.

Iduće odredište, kula Lotršćak

Izašle smo, a meni je pala na pamet još jedna želja. Pogled na grad kraj uspinjače je O.K., ali još je bolji pogled Lotrščaka. Kad smo išle prema kuli, objašnjavala sam joj kako se možemo popeti na kulu i možemo vidjeti daleko, skoro do bake i do aerodroma i možemo vidjeti Sljeme. Hoćemo na kulu? – Može! Penjat ćemo se po stepenicama skroz do gore. – Da! I tako, došle smo pred ulaz, pitam još jednom za svaki slučaj, kao da sam znala. “Idemo?” – Ne, neću ići gore. U redu. Nisam previše pitala da ne bih stvarala pritisak, znala sam da će promijeniti odgovor. I, došle smo skroz do Matoša. – Ja ću ići gore, na tuluu”. – Stvarno, hoćeš? -Možeeeee.

Hoće – neće – hoće

Okrenula sam se s mjesta i vratile smo se pred Lotrščak. DOBAAAADAAAANN!” Rekla je glasno i jasno, kao da želi pokazati koliko je spremna za uspon. Popele smo se, bilo je usko, ali ona je toliko odlučno išla da sam je na trenutke usporavala. Nije baš jednostavan uspon s osam kila opterećenja u tobolcu. Ali, Galadriel se nije bunila, pa smo držale tempo. Došle smo na vrh, bilo je ledeno, ali se isplatilo. Pogled se pružao u daljinu, zrak je bio poprilično bistar, a sunce već dovoljno nisko. Fotkale smo se i promatrale avion koji je poletio.

Idemo na uspinjaču!

Kad smo se spustile, odlučile smo uskočiti u uspinjaču. Uhvatile smo i prvi tramvaj, umorne, već lagano gladne, ali i dalje euforične. I na kraju, morale smo za uspavljivanje prepričavati što smo vidjele i što nam se svidjelo. I, dalje ju je brinulo gdje je tata one djece s portreta. Objašnjavala je tati cijelu večer što smo radile, a njegov bespomoćni pogled prizivao je u meni simultanog prevoditelja Vendinih kronika.

Ako razmišljate o odlasku na izložbu s djecom

• Nikad nije prerano.
• Bitno je da su siti, odmorni i u dobroj formi.
• Ljubav prema umjetnosti i kulturi gradi se od malih nogu.
• Likovna umjetnost potiče razvoj govora i maštu.
• Otpočetka potičete primjereno ponašanje na mjestima kao što su muzeji (nema hrane, pića, trčanja, vikanja, diranja izložaka.)
• Budite strpljivi.
• Smanjite očekivanja.
• Opustite se i uživajte.