Dobrodošli u parkić
Parkići su kao teatar. Tu možete i vidjeti i doživjeti svašta. Dovoljno je provesti kratko vrijeme u parkiću i bit će vam dovoljno iskustva. Da se ne biste osjećali prozvanima, u parkiću nas ima svakakvih, odgovaramo si ili ne odgovaramo, kužimo se ili ne, slažemo ili ne slažemo. Reći ćemo, u parkiću je uvijek zabavno.
Djeca koja gnjave druge i roditelji koji to podržavaju
Širok je spektar ove kategorije. Nešto što je po meni gnjavaža, drugom nije. Ovdje bih navela one koji se penju po dijelu tobogana za spuštanje kad je na vrhu tobogana red čekanja za spuštanje. I, ne odustaju. A roditelji ili ne vide ili vide i mirno šute. Da budemo jasni, u redu im je pustiti da se penju po toboganu po dijelu za spuštanje i to skroz podržavam, ali ne kad je gužva i kad bi se drugi spuštali.
Ja baš hoću to i parkić je moj
To je potkategorija ovih prethodnih. Normalno je da djeca žele baš ono što trenutno drugi imaju ili koriste i kod nas su doma vječne borbe oko toga. No, doživjela sam jednom u parkiću da je jedna malo veća djevojčica urlala i pokušavala srušiti Vendi s ljuljačke i nije popuštala sve dok mi nismo maknuli Vendi. A mama? Pa mirno je stajala pokraj nje, šutjela i strpljivo čekala da mi maknemo Vendi.
Djeca koja uništavaju sprave i roditelji koji šute
Postoji u našem parkiću jedna ekipa koja je poprilično već velika i više, zapravo, i ne pripadaju parkiću u kojem je većinom mlađa dob djece. No, njihovi roditelji danima i satima sjede u parkiću, a djeca se igraju. Da ne kažem, divljaju. Pa, tako, ta ekipa, redovito stoji na ljuljački za bebe i nogama je razvaljuje, skače po toboganu za malu djecu i gazi sve pred sobom po parkiću. Svi šute, mame šute, mi se čudimo i nitko im ništa ne može.
Velika djeca koja gaze sve pred sobom
Potkategorija ovih gore, osim što uništavaju, redovito se utrkuju skaču, preskaču i trče po spravama za manju djecu. Njihovi roditelji sjede i ne gledaju ih jer, eto, ne treba ih upozoriti i to što oni rade je u redu.
Društveni roditelj
Ima roditelja koji dođu u park i vole se družiti. Pričaju sa svima i o svemu i svi ih znaju. Mi nismo u toj kategoriji, iskreno. Ja sam više tip kojoj parkić dođe da bih nakon cijelog dana šutjela i predahnula. S druge strane, Mato je po ljuljačkama, toboganima i svemu, samo da bi olakšao njima dvjema provedbu originalnih ideja.
Roditelji koji nikog ne poznaju u parkiću ni šire
Postoje roditelji koji su redovito u parkiću i ni s kim se i dalje ne poznaju. I to je u redu, ako je njima u redu. Oni, vjerojatno, ne pozdravljaju ni u liftu ni na ulici, ni u haustoru. Rekli bismo, maca papala jezik. 😀
Ratnice koje ne reagiraju kad dijete padne
Evo me. Da ne bi bilo da nisam spomenula sebe, odnosno nas. Mi, kad padnu, vičemo, tresi ruke, ustani, idemo daljeeee! I, uopće ne pokazujemo zabrinutost (ako nema razloga) i, najčešće ne saginjemo se, ne dižemo i radimo problem oko padanja. Padneš, ustaneš, popraviš krunu i ideš dalje.
Ratnice koje podižu nakon svakog pada
Ima mama i tata kojima je svaki pad drama. I njihova djeca već to znaju, padnu, plaču, roditelji dignu paniku, pola parka zna da je dijete palo, ljube, grle, brišu suze, vuku za ruke da se ustane.
Roditelji koji započinju razgovor
Znate, ono, kad s vama netko počne razgovarati, a vi niste planirali. Ili ste vi ti koji počinju razgovor. Kao što rekoh, meni je odlazak u parkić prilika da samo promatram druženje i ne družim se ako ne moram, pa ni ne pričam ako nije potrebno. 😀
Roditelji koji ponavljaju ti si još mali/mala ti to ne možeš
Galadriel je s godinu dana bila uz našu pratnju na vrhu najvišeg tobogana u parku, penjale su se obje i spuštale prije nego li su imale godinu dana, po toboganima i penjalicama. I, uvijek smo poticali pomicanje granica. No, uvijek smo i čuli roditelje koji redovito i većoj djeci govore kako su mali i to ne mogu. Iskreno, ako ih možete podržati i biti kraj njih u njihovom naumu, radije budite tu i potaknite ih, nego da im kažete kako ne mogu i prije nego li su probali.
Ratnici zdravog života u nikotinskoj krizi zatočeni u parkiću
U ovu kategoriju spadaju svi ratnici zdravog života koji prijeko i poprijeko gledaju roditelje koji nose flips i sokiće u parkić. A, jedna posebna kategorija su ti isti koji, dok prigovaraju, usput drže kavu za van i cigaretu. Mene, zaista, ne zanima tko što jede. Sladoled, suhe smokve, smokiće, oraščiće, sok ili vodu s izvora. To nije moja stvar, kao što nije tuđa stvar što ja dajem svojoj djeci. Na kraju krajeva, svi će oni završiti na prehrani u školama koja je… (možda bolje da ne komentiram) ili će završiti u pekarama, čim krenu u srednju.
I vi, koji se niste pronašli u objavi 😀
Vi ne pripadate nijednoj kategoriji? Komentirajte dolje, kakva ste vi ekipa u parkiću!
