Samoizolacija – kako smo preživjeli?

Samoizolacija – dan sedmi

Samoizolacija nam se opasno približila kraju ili, ipak, ne. Maštamo već tjedan dana kako ćemo u ponedjeljak u vrtić, a nakon njega u jednu solo šetnju samo nas dvoje. Kriza nam je bila peti dan. Budući da tad nismo poludjeli, nećemo nikada. Svi smo taj dan ustali na lijevu nogu, iako smo nešto dulje spavali, možda zato. Možda je ono ustajanje u pet čarobno za raspoloženje. Popodnevni odmor, neplanirano, trajao je samo 45 minuta i to je za Vendi bilo puno premalo. Sve je ostale dane spavala po dva sata, a toliko spava i u vrtiću. Nekada spava tako dobro u vrtiću da je moraju buditi pa joj mjere temperaturu jer misle da je bolesna. Ostatak popodneva je bila neizdrživa. Ništa je nije zanimalo, osim nošenja i sjedenja u krilu. I više od mene, htjela je tatu. Nas dvoje smo se u nevjerici gledali i svako malo pogledavali na sat. Mislili smo, ako preživimo ovaj dan, bit će dobro. Preživjeli smo i zaključili kako je i Vendi dosta samoizolacije. Zaključak nam nije bio točan.

Prepolovili pa se oraspoložili ili razboljeli

Jučer je bila dobro raspoložena, čak smo i odspavale popodne tri sata pa smo se smijali kako obaramo nove rekorde. Popodne sam, tijekom igre primijetila da ima tri bubuljice na čelu, no, mogu biti od bilo čega. Baš sam pročitala kako je profesor Tešović izjavio da se kod djece kao simptom korone javlja osip. Mislila sam si, odlično, baš nam to treba.

No, onda mi je došlo do glave da sam prije dva tjedna, kad ih je četvero, odjednom, u grupi dobilo vodene kozice, i ja otišla na testiranje i nakon 28 godina neizvjesnosti, saznala da sam ih preboljela, ali, očito, bez vidljivih simptoma jer moja mama i dalje tvrdi da ih nisam imala, kao što ih i ona nije imala, navodno.

Prošlu me noć oko pola jedan probudio njen glas: “Mama, maaama.” Osluškivala sam, nastala je tišina. Nisam odmah htjela ući u sobu jer sam si mislila kako sanja. Nakon nekog vremena: “Tataaaa, maamaaa!” Pa opet tišina, bez plakanja. Bila sam uvjerena da nas doziva u snu, glas joj je bio miran, no opet me kopkalo pa sam odlučila, kad idući put zazove, idem u sobu. Bilo je to oko pola jedan. “Maaaaaamaaaaaaaaa!” Ulazim u sobu, a ona stoji i drži slikovnicu s kojom je otišla na spavanje. Primila sam je za ruku, a ruka topla kao šalica kave. “Ajoj.” Uzdahnula sam. Samo da su kozice, da nije korona, pomislila sam.

37.6°C

Otišle smo izmjeriti temperaturu, 37.6, toplomjer je počeo nervozno pištati. Polegla sam je kraj sebe na kauč i odlučila s njom ostati tu kako bih je mogla promatrati. Zaspale smo, obje, kao Trnoružice i probudile se oko sedam.

Nije mi dala da joj skinem pidžamu, niti presvučem pelenu. “Idemo probuditi tatu!” Odmah je potrčala prema sobi na moj prijedlog. Nakon kratke borbe roditelja s djetetom, uspjeli smo je raskopčati, a kad tamo, točkica na točkici.

Vodena kozica na kozici. I tako, samoizolacija, restart. Dan prvi.

Kako je Vendi iskoristila samoizolaciju?

Ukratko, iskoristila ju je u potpunosti i to na najbolji mogući način. U nastavku, donosim popis kako je to ona maksimalno iskoristila ove dane i našu nemogućnost da joj se sakrijemo :D.

Potreba za tatom

U novonastaloj situaciji je bila potpuno drukčija, nego li kada ide u vrtić. Inače, kad dođe iz vrtića, neovisno o tome tko je od nas dvoje doveo doma, ne želi tati prvih sat vremena ni pod razno. Tek kad je prođe ta kriza, onda se druže bez problema.

Sada ga nije puštala, ni do toaleta. Htjela je silom s njim u toalet, stalno ga je tražila da je nosi ili drži na krilu. Kad se zatvorio u sobu, ne bi li učio, tako se rastužila da je legla pred vrata sobe i neutješno plakala. Sjedi mu u krilu i kad jede, očekuje da on s njom sjedi dok doručkuje ili ruča i ne da mu mira ako gleda u tablet ili mobitel. U svakom slučaju, možemo reći da ga je maksimalno iskoristila ovih dana.

Potreba za pažnjom

Kako smo se navikli na vrtić, tako smo se i mi navikli na to da joj ne moramo poklanjati pažnju čitav dan. Ona četiri popodnevna sata sasvim su prihvatljiva i tad se svijet vrti oko nje. No, sad je priča malo drukčija.

Želi se nositi, želi biti u krilu, ako pričamo, evo nje između nas, ako nešto gledamo, tu je i ona, ako vježbamo, bude nam ona smetala, nema problema. Dakle, Vendi je ozbiljno shvatila ovu samoizolaciju i u svakom slučaju, do ozdravljenja od kozica planira nas maksimalno okupirati. Neka, to joj je prilika koja će se možda ponoviti, a možda neće.

Krizni peti dan

Imala sam krizu peti dan i baš mi je sve išlo na živce. Zato što sam imala planove prethodni tjedan da ću ovaj tjedan iskoristiti za spremanje ormara, polica i ladica. Kako se taj plan promijenio, tako mi nije svejedno jer to znači više posla idući tjedan ili još više onaj tamo kad stvarno budemo zdravi i slobodni. Osim toga, ove godine nam je plan okititi stan, kako bi rekao Mato, kao da se Djed Mraz ispovraćao na nas, a ne kao dosadašnjih godina, kad sam ja, dežurni Grinch stavila jadni mali bor, tri ukrasa i to je bilo to.

Što se tiče krize, rekla sam da je i Vendi taj dan prelomilo, ali bio je to početak kozica pa nam je sve jasno.

Naspavale smo se

Ovih smo dana, osim krizni peti dan, svako popodnevno spavanje maksimalno iskoristile. Ona bi odspavala sat i pol ili dva sama, onda bih je uzela i zajedno bismo odgulile još pola sata ili sat. A bilo je i dana kad bih je stavila na spavanje i ja otišla spavati i spavala sve dok se ona ne probudi.

Dobro smo se zabavljali

Sve dok nas nisu kozice pokolebale, svaki je dan zabava bila zagarantirana. Plesali smo, fotkali se, gnjavile Matu, igrali se skupa skrivača, trčali po stanu, nosili se, gledali kroz prozor, čitali, razbacivali ono što ja složim i tako u krug. Moram priznati, brzo nam je, na kraju prošlo tjedan dana. A ovako možete zabaviti dvogodišnjanke bez ekrana.

Zaželjeli smo se vrtića, parka i šetnje

Dok gledamo kroz prozor, maštamo kako ćemo svi zajedno u šetnju, kako ćemo je voditi u vrtić i otići u neku dugu šetnju, na mirnu kavu ili jednostavno, doći doma, sjesti i ne raditi ništa neko vrijeme. Sreća je u malim stvarima i sitnicama.

Što ćemo napraviti prvo, kad izađemo iz samoizolacije?

Imali smo opasne planove za nedjelju, budući da će Vendi u ponedjeljak imati točno 18 mjeseci. No, kako je sad izlazak iz samoizolacije odgođen, morat ćemo njenu godinu i pol proslaviti na kreativan način unutar zidova našeg doma, a do izlaska iz samoizolacije ćemo smisliti nešto, a sve ovisi o tome hoće li tada padati snijeg, kiša ili sjekire.

Zahvalni za novo iskustvo

Ipak, ovaj nam je tjedan bio novo iskustvo. Shvatili smo kolike su granice naše izdržljivosti ili još nismo, još ih pomičemo. Sretni smo što nismo imali ozbiljnih simptoma i što smo se mogli baviti s Vendi i pratiti njen tempo. Kozice će proći, a možda i bolje sada, nego li u nekom drugom, manje povoljnom trenutku.

Pazite se, a posebno pazite na svoje starije članove obitelji!