Predstava s tramvajem subotom ujutro
Mislim da nisam više od deset puta u životu išla četrnaesticom od Draškovićeve prema Mihaljevcu, a svako to putovanje bila je predstava. Uglavnom, u tih deset puta, nijednom mi se nije dogodilo da sam je čekala manje od deset minuta. Možda je slučajnost, a možda i nije. Ne znam. Samo sam sigurna da, kad mi netko kaže “prema Mihaljevcu” osjetim neku nelagodu iščekivanja Godota.
Putovanje pune tri stanice
Živimo dvije stanice od Draškovićeve, dakle pet minuta tramvajem do tamo. Plus, Mala Scena je jednu stanicu od Draškovićeve prema Mihaljevcu. To je još tri minute vožnje. Kad se sve poklopi kako ne treba, to je dvadeset minuta od doma do kazališta. Ipak, htjela sam biti bez stresa i doći malo ranije u kazalište pa smo krenule 45 minuta prije početka predstave. Da, u 9.15 smo izašle iz kuće. Znate kad smo ušle u kazalište? U 9.58. Većinu vremena provele smo čekajući tramvaj u Draškovićevoj. Osmicu koja se nije pojavila, i četrnaesticu koja se nakon nepostojeće osmice čekala ravno 14 minuta.
Povratak je neka druga priča
Naime, čekale smo tramvaj broj 14 koji je netragom nestao s displeja na stupu onda kad je trebao doći. Onda smo još malo čekale i tako smo dočekale da je predstava trajala kraće od čekanja tramvaja.
Subotnja špica na Medvednicu
Inače, subota je dan kad radni narod grada Zagreba ide na Sljeme ili u šetnju Medvednicom. Svi idu, a sad pogotovo kad je krenula žičara. Evo, da nikome nije palo na pamet dodati koji tramvaj u vozni red prema Mihaljevcu, nije mi jasno.
U glavu – s vratima
Kad ideš na Malu Scenu, doživiš barem jednu filmsku scenu. Uvijek se divim nekim ljudima kako su smotani. Zapravo, i ja sam osoba koja živi u nekom svom balončiću i imam veliku dioptriju pa, koliko god mi leće pomažu, teško prepoznajem ljude na cesti. Naravno, svi misle kak’ sam umišljena i neću pozdraviti, a ja ćorava kao šišmiš. Ne razabirem lica kad su na malo većoj udaljenosti, ali itekako sam svjesna kad je netko pokraj, ispred ili iza mene.
S ceste u kazalište
Uglavnom, prelazimo zebru ispred kazališta i konačno dolazimo do ulaza. Ulaz je nespretan ako ste s kolicima, morate računati na one dvije tri stepenice i još prastara, drvena i teška vrata koja morate otvoriti prema unutra.
Misliš, pomoći će ti
Srećom, ispred nas se našla grupica, dvije mame i troje djece. Prva je mama otvorila vrata i držala ih dok nije cijela ekipa ušla. I, odmah za njima ulazimo mi. Ja s kolicima i Vendi koja se gura ispred nas. Žena koja je držala vrata, pogledala me, pustila vrata, okrenula se i otišla unutra. Vrata su se pod svojom težinom počela momentalno zatvarati i kako je Vendi bila bliže njima od nas, tako je dobila ravno s vratima u glavu, pala na pod i rasplakala se. Ja sam pokušavala zadržati vrata i ponovno ih otvoriti, a žena koja ih je prethodno pustila, samo se okrenula, pogledala Vendi kako leži na podu i vratila glavu u prvotnom smjeru kao da se ništa nije dogodilo.
Ali, mislit je… znati
Bila sam u šoku pa nisam znala što reći. I tako dok smo se mi konačno uparkirale, raspakirale i raskomotile, stale smo u red. Ja sam još uvijek dolazila k sebi od incidenta s vratima. Bila sam nervozna što smo zadnje na redu, a jedine imamo ulaznice već kupljene. Čekale smo strpljivo da bismo ih pokazale teti na blagajni, a dok smo tako čekale. Jedan nas je tata sa svojom djevojčicom gotovo preskočio i stao ispred nas. Kao da ne postojimo. Baš sam si pomišljala, “čovječe, pa nisam danas stavila plašt za nevidljivost”. Nevermajnd. Bila sam toliko već isfrustrirana, da mi je bilo svejedno. I pogađate, onda je teti na blagajni štekao uređaj za kartice pa mu gotovo nije mogla naplatiti ulaznicu, on je puhao, jer kod sebe je imao samo bunt eura. Kaže, kune su mu ostale u autu. Onda je preokretao s očima, puhao, ponašao se kako se ne treba ponašati nikada i nigdje… I, na sreću, proradio POS, ušli oni i ušle nas tri na kraju.
Sjedneš gdje želiš ili gdje uloviš mjesto
Ulovile smo poprilično dobro mjesto malo udaljeno od pozornice. I, predstava je mogla početi.
Priča o bojama 1,5+
Predstave Male Scene prilagođene su različitim dobnim skupinama. Mi smo išle na onu koja je najbliža njima, Galadriel je možda još malo premala, ali za Vendi je predstava bila idealna. Ipak, obje su pratile pozorno tih četrdesetak minuta, a Vendi je aktivno sudjelovala u predstavi. Uz to, nju uvijek nešto brine što je prošlo. Primjerice, spominjala se kiša na početku. Nakon deset minuta, usred tišine u dvorani, pita Vendi na glas: “A di je kiša?”
Prvi put na predstavi s glumcima
Do sad smo odlazile na predstave u ZKL pa su imale priliku vidjeti samo lutke kao glumce. A, činjenica da je na sceni “teta” posebno ju je oduševila na Maloj sceni. Kad konačno proglase kraj pandemije, ponovno će nakon predstava biti radionice i druženje s glumcima pa se veselimo i tim nekim novim iskustvima i doticajima s kazalištem.
Pravila su jasna
Glumica je odmah na početku rekla kako djeca, ako imaju potrebu, mogu slobodno hodati po gledalištu. Samo, neka ne idu na pozornicu.
Naravno, grupa većih djevojčica je sjedila na rubu pozornice čitavu predstavu, baš kao što su njihovi roditelji sjedili na ušima kad je glumica dala upute.
Ja bih dodala još jedan dobronamjeran savjet
Neka idu piškiti prije predstave. Čim prije ih na to naučite, to bolje. Jer, jednom kad otkriju da se može hodati na toalet za vrijeme predstave, to će koristiti kao izliku za šetanje kad im bude dosadno. Najgore je što ometaju druge.
I, naučite ih od početka, nema hrane i pića u kazalištu
Točka. Nema. Svatko može preživjeti pola sata, četrdeset minuta da ne jede i ne pije. Nije pristojno, ometate druge, radite nered. U kazalištu se ne jede.
