Jutra koja bih preskočila
Još se oporavljam od jučerašnjeg jutra, a danas se isto dogodilo i njemu. Rastavile su nas rano ujutro na dijelove, otišle u vrtić, restartale se kao da ništa nije bilo. Nas su ostavile da dođemo k sebi do popodne. Doslovno, osjećala sam se polovicu dana kao da sam prošla neku prirodnu katastrofu i paralelno pokušavala najbolje moguće odraditi svoj posao, komunicirati s ostatkom ureda i biti normalna. Duboko u sebi, osjećala sam još uvijek potres koji su mi priuštili njihovi emocionalni lomovi u ranim jutarnjim satima.
Zašto i tko je kriv?
Teško je odgovoriti na neodgovoriva pitanja. U principu, mi smo krivi, ali nismo ni slutili da će moji postupci jučer i njegovi jutros izazvati takve dramske prizore, kakvi ne postoje ni u najluđim trilerima. Nemate pojma da nekome možete uništiti dan krivo prerezanom jabukom ili prerano skinutom korom od banane, sve dok ne dobijete vlastito dijete. Bez zezancije, tako je. Ja sam dva jutra zaredom izazvala takve emotivne lomove, da ću se još neko vrijeme pitati smijem li slučajno zamjeniti jastuke, bez da izazovem krš i lom. Ili, zamislite, da izvadim žuti, umjesto crvenog ručnika.
Kako sam im uništila jutro u par poteza?
Pet strašnih stvari koje sam im jučer ujutro učinila:
- Nisam Vendi htjela obuti sandale (koje može obuti sama). Urlala je u hodniku tako da su je čuli, vjerojatno, tri kata iznad nas.
- Nisam htjela otići u trgovinu nešto kupiti, a ni same nisu znale što bismo trebali kupiti. Obje su plakale putem do vrtića jer, eto, trebale su iz trgovine – nešto.
- Pred vrtićem se Vendi sjetila da joj je tata obećao kako će ujutro kupiti kiflicu u pekari, to ju je do kraja rastužilo, razbjesnilo i razljutilo – nisam se htjela vratiti u pekaru.
- Zapravo, nije željela ostati u vrtiću jer je teško vratiti se u svakodnevicu nakon produženog vikenda. I, vjerujem da je sva negativna energija isplivavala ponajviše zbog činjenice da se vraćamo u stvarnost.
Jedna strašna stvar koju im je jučer tata napravio. Da ne bi bilo kako samo mama griješi.
Otišao je u cik zore, dok su spavale i ne znale za sebe. Ujutro su bile strašno ljute jer ih nije poljubio kad je išao. Vendi je tražila, dok nas je nazvao s aerodroma, da se vrati doma i dođe joj dati pusu. Bacila se na krevet i zavijala neutješno.
Po jutru se poznaje idućih nekoliko jutara
Jutros smo nastavili u istom tonu. Znate kakav sam promašaj napravila? Podigla sam roletu kad su otišle iz sobe. Vendi nije željela da dignem roletu, raspala se kad je nisam htjela spustiti.
Nakon toga, prepustila sam ih njemu i donekle normalna otišla na posao. Oko pola devet, nazvao me, a u pozadini je zvučalo kao da ga napada krdo divljih životinja. Raspad sistema je nastao kad su se trebale obući, jer, ono što su sinoć izabrale, jutros više nisu htjele obući.
To su ti dani i trenuci koje ne razumiju
Ne razumiju oni stariji koji su imali “drukčiji” pristup odgoju, ne razumiju oni koji nemaju djecu i mnogi drugi. Jednostavno, to su oni trenuci u kojima ste nemoći, u kojima iz vašeg djeteta izlazi sav bijes ovog svijeta, i u kojem urla kao da mu netko nanosi najveću bol. To su trenuci koje treba preživjeti, prodisati i otpuhati. Nema lijeka, nekad ni zagrljaj na prvu nije od pomoći. Ali, kad vas vaši najmanji slome, razvaljaju i rastave na dijelove, sjetite se da se ni vi nakon svih svojih životnih iskustava i određenog stupnja zrelosti i povremeno ne znate snaći s vlastitim emocijama, a kako da se onda snađu oni koji tek otkrivaju svijet?