Ponovo na izložbi
Jučer sam se uvjerila da nisam jedina koja vodi djecu na izložbu koje one još možda najbolje i ne razumiju. Bio je, kad i mi, u Klovićevima na izložbi jedan tata koji je djevojčici i dječaku, starosti oko sedam godina detaljno objašnjavao jedan autoportret Otona Ivekovića. Ali, ne vodim ih tamo da bi svaku sliku pogledale i doživjele, niti to od njih očekujem. Već ih vodim da bi doživjele muzej, upoznale prostor i pravila ponašanja i da bi im skrenula pažnju na nešto što bi im bilo zanimljivo.
Elza – osoba dana
Jučerašnji odlazak u Klovićeve bio je unaprijed dogovoren. Već su me spremne nakon vrtića čekale s pitanjem: “Kad idemo?” I krenule smo već tradicionalno Radićevom, po stubama do Štrosa. Budući da se do platoa Gradec ne može doći zbog radova ispod, išle smo okolo.
Tradicionalno fotkanje s Matošem
Vendi je srdačno pozdravila Matoša i rekla mu da se dugo nisu vidjeli. Da, i spomenula mi je da sam bila zločesta jer joj prošli put nisam dala da si sjedne s Matošem. A to je bilo na Festivalu svjetla, kad je bio red za fotkanje s Matošem. Pokušala sam joj objasniti da ima ljudi koji nisu kao mi tu često i da se žele fotkati, ali nije mi prošlo to objašnjenje.
Putem do Klovićevih
Našle smo konačno zadovoljavajući broj maslačaka za puhanje i to ispod Gričkog topa i nismo otišle na izložbu dok svi lampioni nisu bili ubrani i otpuhani. I još smo putem do Klovićevih ponovili pravila: Nećemo glasno pričati, nećemo trčati, nećemo ništa dirati…
Već poznati put
Kad smo ušle u Galeriju i kupile karte, kao da ih je netko uključio u struju. Ja još nisam ni pokazala kartu na ulazu, a one su već bile na putu prema drugom katu. Nije da se hvalim, ali brže nego što se popela, Galadriel je sišla na povratku. Sreća pa sam je uhvatila nakon što je preplivala prvih nekoliko stepenica, tako da danas ima uspomenu kod oka od silaska po stepenicama. To su ona razdoblja kad inzistiraju da se samostalno penju i spuštaju, a još uvijek ih stvari poput onih protukliznih traka sputaju u odlučnom naumu.
Više od samih slika
Njima je ispočetka bilo zanimljivo sjedenje na tabureima postavljenim u nekoliko prostorija. I, tu sam ja imala najviše vremena detaljno pregledati izložene slike. Odmah na početku, Vendi me nekoliko puta pitala kad ćemo ići brati maslačke, ali bila sam uporna i svom odgovoru i poprilično neodređena. Rekla sam poslije, kad završimo s izložbom.
Već spomenuta Elza
I dolazimo do slike Zanimljivo štivo, na kojoj je prikazana djevojka u dugoj plavoj haljini, koja sjedi na klupici i čita. I, Vendi je stala prva pred nju, zove me i viče: “Mama, vidi, ovo je Elza!” I, na kraju je po izlasku zaključila kako joj je ta slika bila najljepša. Ali, tražila me da ih slikam kod one lijepe tete s cvijećem pa sam to napravila.
Izazovan posjet
Za razliku od prošle godine kad smo bile na Bukovcu i Galadriel je izložbu provela u nosiljci pa sam samo pazila na Vendi, ovu sam izložbu provela uz dvostruke radare pazeći i na jednu i na drugu. Iako, s Vendi je sad skroz jednostavno ići, dok Galadriel nekad povedena Vendinim idejama radi ono što nije primjereno. Pa tako, na um im je palo da pred kraj naprave utrku među tabureima i dobro se zabave. I, na kraju im se toliko svidjelo da su bile poprilično razočarane kad sam rekla da smo gotove i da idemo doma.
Konji i portreti
Mislim da su ih najviše privukli portreti žena i konji. Jedna je slika toliko živopisna bila da je Galadriel rekla kako se boji i naslonila se na moja prsa. S druge strane, Vendi sam skrenula pozornost na slike HAZU i Velikog tabora te joj obećala da ćemo ih pogledati i po njima prošetati uskoro. I do HAZU smo se odmah u nastavku popodnevne šetnje spustile pa sam joj rekla kako ju je vidjela na slikama. Dok će, vjerojatno, do odlaska u Veliki tabor zaboraviti da ga je vidjela na slikama.
Nešto slatko
Budući da nam je druženje bilo lijepo, ali i zahtjevno, obećala sam im neku sitnicu na kraju, prije povratka kući. I kako smo se zadržale šećući Zrinjevcem i još malo bacajući kamenčiće po Tomislavcu, požurile smo na tramvaj. Jedina mi je opcija bila da uđemo u trgovinu u blizini kuće i kupimo neku sitnicu. Jedna je odabrala čokoladno jaje, druga nekakve bombončiće. I dok smo došle na blagajnu, tamo je stajala mlada blagajnica s dugom plavom kosom ispletenom u pletenicu na jednu stranu, baš poput Elze.
Mama, evo je i tu!
Povikala je Vendi, a meni na prvu nije bilo jasno o čemu se radi. I dok sam shvatila, ona je već izašla s pojašnjenjem. Mama, ova teta je Elza!
Na kraju dana, sama je zaključila
“Bile smo baš jako dobre danas… Gala malo manje jer je vikala na izložbi.” Ali, i ti si ju glasno opominjala. “Pa da, zato što je glasno pričala.” Tu smo završile priču jer mislim da bih izgubila u pokušaju bilo kakve rasprave.
