Jelenov Greben susret za pamćenje
Veliki hrabri korak u Vendinom životu dogodio se kad smo posjetili Jelenov Greben. I sama je bila u trenutku kad je jelenskom teletu pružila hranu i pustila ga da joj jede iz ruke, shvatila kako je veliki korak napravila. Naime, još ju je istog jutra bilo strah alpakama dati hranu iz ruke. S druge strane, kad su košute i njihova mladunčad u pitanju, oni su vrlo plahi, baš kao naša Vendi.
Mama, kako se zove beba od jelena?
Jelenko? Bambi? Lane? Vozila sam prema Olimlju i vrtjela po glavi moguće odgovore. Ali, morala sam na kraju biti iskrena i reći im kako nisam sigurna. Biologijo moja, gdje sam bila kad se to učilo? Stvarno sam obožavala biologiju i bolje da ne kažem kako sam išla i na natjecanje iz biologije u osnovnoj školi. Ali, eto, nemam pojma kako se točno kaže za jelenovo i košutino mladunče.
Bilo mi je lakše kad sam shvatila da su i u Potjeri jednom zeznuli
Prije nekih desetak godina nastala je rasprava oko naziva mladunčeta jer su u Potjeri zeznuli s točnim odgovorom. Tako sam saznala da se mladunče jelena zove jelensko tele ili jelenče.
Ručak na Grebenu pa druženje
Kao što sam već spomenula, trava u Sloveniji je malo zelenija, nebo plavije i sve nekako razinu iznad. Na Jelenovom je Grebenu prekrasno, prevladava mir, sve je uredno, a prostor oko restorana odiše elegancijom i prirodnošću. Sve se lijepo uklapa u krajolik. Vidikovac kod restorana koji pruža pogled prema Olimlju podsjetio me s pogledom na samostan da smo planirale posjetiti i okolicu samostana te Čokoladnicu.
Gladne dovoljno da bi bile nezainteresirane
Odlično sam tempirala, moram se pohvaliti, tako da u vrijeme dolaska na Jelenov Greben budu gladne i žedne toliko da me ne pitaju idemo li prvo hraniti Bambije. Ovo je bio jedan od rijetkih dana kad su njih dvije sjedile i jele bez previše pokušaja odustajanja. Zapravo, Galadriel je paralelno jela svoju i moju porciju. Vendi sam motivirala odlaskom u parkić koji nam je bio ispod nosa, kraj restorana dolje. Najviše nam se svidio domaći sok od jagode. Poslužuju ga u restoranu, a ima ga i u ponudi poklon galerije pokraj restorana. Toliko nam se svidio, da smo kupile još nekoliko bočica za doma. Sok ima okus i miris po šumskim jagodama i baš kao da ga je baka radila, takav osjećaj izazove kad ga pijete.
Nakon ručka, parkić
Čak im se i nije žurilo hraniti košute jer ih je pogled na parkić oduševio i poželjele su neko vrijeme provesti u njemu. Zabavljale smo se, presvukle i uživale u trenutku. Nisam ni primijetila kako vrijeme trči. Planirala sam kako ćemo u Zagrebu biti oko 16, ali sam shvatila da prije 19 nećemo stići. To je ono što s djecom kad, tad prihvatite. Vrijeme puno brže prođe, planirate jedno, ali rokovi se svi probiju. Tempo koji ste mislili postići, ne postignete. No, što prije to osvijestite, bit će vam lakše. Doći ćemo kad dođemo, otprilike.
Hrana za košute i jelenčad
Jelene nije preporučljivo hraniti, već samo ženke i mladunčad. Za njih možete hranu kupiti u trgovini kraj restorana. Uzele smo jednu vrećicu hrane misleći kako će nam to biti dovoljno. No, da se mogu vratiti, uzela bih dvije. Uputile smo se do uzbrdice na kojoj su odmarali jeleni i košute. Kako su plahi, tako je mala vjerojatnost da ćete ih maziti kao alpake, ali hranu će rado uzeti. Moram napomenuti da su to ipak divlje životinje, koliko su se god pripitomile i da biste trebali biti na oprezu, a jelene s rogovima se ne preporučuje hraniti niti dirati.
Kad se Vendi ohrabrila sve je nekako postalo lakše
Trenutak u kojem je uspjela samostalno dati hranu košuti, ostao je zabilježen na fotki, a i nekoliko sekundi nakon kad je od sreće počela skakutati i vikati: “Mama, jesi me vidjela?”
Brzo smo završile s druženjem
Kroz pola sata, privele smo kraju druženje. Iako, sve tri smo još malo htjele ostati. S druge strane, čekala nas je čokolada u Čokoladnici Olimlje i šetnja botaničkim vrtom kraj samostana pa smo se složile da moramo krenuti.
Kad ste na Jelenovu Grebenu, zastanite u Olimlju
Čokoladnica u Olimlju je kao kućica iz bajke u kojoj možete kupiti čokoladu. Mi smo izabrale jednu nama, drugu za tatu i treću za baku, djeda i tetu. Najljepše je komadić putovanja ponijeti sa sobom kući, a još je slađe kad je u pitanju ručno rađena čokolada. Parkirale smo se kraj Čokoladnice i od nje se spustile do botaničkog vrta samostana te tamo potrošile još pola sata.
Na putu kući
Moj je nadobudni plan uključivao još jednu šetnju – Kumrovcem. No, njih dvije više nisu vidjele ni da smo 10 minuta od Olimlja prešle granicu i vratile se u Hrvatsku. Spavale su do Zagreba i onda nakon sat i pol opet u miru otišle na večernji počinak.
