Sljeme nam je postalo malo bliže
Sad kad je nekako utihnula poplava mišljenja o žičari, njenoj cijeni, isplativosti, smislu i besmislu, vrijeme je da se provozate i pogledate Zagreb s visoka. Ja sam konačno došla do Sljemena, a zadnji sam put bila nekad u prosincu 2018. s Vendi u trbuhu.
Servisiranje i podmazivanje
Odlučila sam koji tjedan ranije kako je vrijeme za vožnju sa žičarom, ali baš jedan ponedjeljak kad smo im sve ispričali o žičari, opisali, pokazali i objasnili, žičara nije vozila. Došli smo do ulaza u parking i, vidim, sitnim slovima piše kako danas i sutra (pisali su datumi) žičara ne vozi zbog servisiranja. Inače je već prije toga ponovno vraćena u pogon nakon onog servisiranja od mjesec dana. I, tog su se trena Vendin interes i uzbuđenje raspuknuli kao balončić od sapunice.
“Sljeme nije radilo”
Svima je narednih tjedan dana objašnjavala kako smo mi došle, a Sljeme nije radilo. Tog smo dana našli alternativu u Maksimiru, tražili patke, vidjeli vjevericu i nekako preživjeli činjenicu da “Sljeme nije radilo”.
Drugi put pametnija
Idući smo se put spakirale nas tri, ali sam išla prethodno provjeriti na stranicu Žičare Sljeme ima li kakva obavijest. Nije je bilo. Pa, idemo pokušati opet. Lijepo smo se već iza devet ujutro uparkirale u garažu i mislila sam, budući da je sredina tjedna, kako ćemo biti jedine. No, već je bilo dosta automobila pa sam zaključila kako su neki brži od nas.
Kupile smo kartu
Inače, mlađi od 15 iz Zagreba ne plaćaju kartu za žičaru. A ja sam povratnu za sebe platila 70 kuna. Mislim da je cijena sasvim u redu jer sam se često vozila raznim žičarama po europskim gradovima i mnogo kraće i jednostavnije žičare koštaju više od ovoga ili nešto manje, a linija je kraća i jednostavnija.
Koliko dijete ima godina?
Nadovezala bih se na to da djeca do 15 godina ne plaćaju kartu, a teta me na blagajni pitala koliko cure imaju godina. Pa, i kad se zbroji, nemaju 15, ili kad uzmeš brojeve njihovih godina i napraviš broj, to je opet manje od 15, mislila sam si. Odgovorila sam: “Jednu i skoro tri.” – Onda samo za vas 70, ako ćete povratnu.
U tom sam trenutku zamislila kako bi izgledalo da uzmem u jednom pravcu, koliko bi mi dana trebalo da s njih dvije siđem ponovno do parkinga kod žičare?
Uskočile smo u svoju gondolu i vožnja je počela
Vendino uzbuđenje koje je puklo onog puta kad smo poljubile rampu, nije se obnovilo. Bila je zadovoljna, ali smo krenule u trenutku kad je već bilo i vrijeme prijepodnevnog odmaranja očiju, da ne kažem spavanja, jer ne smijem reći spavanje usred dana. To djecu izbaci iz takta. Nećemo spavati, samo ćemo odmarati oči. Razlika je velika. Bilo je lijepo, pogled je divan, priroda na sve strane i čuje se cvrkut ptica. Naravno, cvrkutale su i moje dvije ptičice u gondoli, ali uspjela sam uhvatiti zrno mira i ljepote. Zagreb je bio nekako u magli i sunce je tuklo pa pogled na grad nije bio prevelik spektakl. Razmišljam kako je ljepše otići ili se vraćati u sumrak pa doživjeti svjetla grada. To mi je želja za neka buduća vremena.
Vožnja prema gore
Kad smo išle prema gore, činilo mi se kao čitava vječnost. Trajalo je i trajalo, ali obje su bile dobro raspoložene pa nije bilo problema. Igrale su se i malo sam im uspjela skrenuti pozornost na okolicu, a kad su shvatile da mogu pratiti gondole koje se vraćaju i mahati ljudima ako su u njima, počeo je spektakl. Razočarenje je bilo visoko kao Sljeme svaki put kad bi prošla prazna gondola.
I, konačno iskrcale smo se
Iskočile, iskrcale se, kako god. Izađeš i možeš odmah popiti kavu, nešto pojesti i gledati u toranj ili prema Zagorju, što ti je draže. Bilo je oko tornja maslačaka koliko i u cijelom Zagrebu pa smo tu provele prvih sat i pol dok su sve ispuhale što su ispuhati mogle. U svakom slučaju, Vendi se pobrinula da iduće godine maslačak bude još rasprostranjenija biljka na vrhu Medvednice.
Nisam spominjala sladoled
Sladoled je bio as u rukavu, ako bi im brzo postalo dosadno. No, nije. Vendi je bila znatiželjna što tamo dalje ima, a Galadriel ju je vjerno pratila. Na vrhu Sljemena poredani su topovi za snijeg, kako je puhao vjetar, tako su se u nekima propeleri vrtjeli pa su malo strašili Vendi, ali trudila se ostati hrabra. Došle smo na Crveni spust i tamo pronašle hlad. Podne je bilo blizu pa je i sunce bilo jako. Vendi je malo bila uplašena jer je poprilično strmo, ali sam je bodrila i poticala da se po malo spušta. Držale smo se za ruku, a Galadriel se nosila pa joj je bilo svejedno.
Dekica i balončići
Napravile smo kratki piknik. Pojele su sve što sam ponijela i što doma, vjerojatno, (Vendi) ne bi ni pogledala. A, nakon toga, uslijedilo je vrijeme za balončiće i zabavu. Moja je alergija dosegla visine kao i ovo sunce u podne, ali nisam se dala. Igrale smo se, valjale i uživale u tišini i cvrkutu ptica. Barem ja.
No, maslačak je ipak bio dugotrajniji
Znala sam da, nakon maslačka, ne moram očekivati kako će piknik trajati jednako dugo. Kad su se najele i poigrale, Vendi je ozbiljno izjavila: “Mama, ti bi sad mogla popiti taju (kavu), a ja ću sladoled.”
Koliko je ozbiljno to izjavila
Nisam imala izbora, nego li nas spakirati i krenuti prema gore. Uspon je bio teži od spuštanja pa je Vendi nekoliko puta uzela predah i rekla kako više ne može. Galadriel je u međuvremenu zaspala pa je, zapravo, ovo vrijeme bilo samo za nas dvije. I, opet, bodrila sam je sve dok nismo došle do vrha.
Za kavicu i sladoled izabrale smo prirodu
Sljemenska kućica idealno je mjesto za sjesti i predahnuti, a istovremeno osjećate se kao da ste i dalje potpuno u prirodi. Kontikija nije bilo pa je Vendi pristala na alternativni kornet, a ja u životu nisam popila goru kavu, ali dobro, trudila sam se zaboraviti je i prije nego li smo krenule prema dolje.
Još dvadeset minuta za maslačke
Na povratku je počupala i otpuhala preostale maslačke. I, baš kad je imala namjeru nastaviti, ugledali smo osnovnoškolce koji su tu došli na izlet. “Vidi, djeca su došla na izlet, ostavi njima malo. Idemo mi polako, žičara nas čeka.”
Bez pregovaranja
Vjerojatno je bila dovoljno umorna, ali ne previše pa je pristala bez pregovora na povratak kući. Vožnja prema dolje činila se mnogo bržom i kraćom. Ali, uvijek je tako dok je put nepoznat, pa se čini kao da traje čitavu vječnost.
Ja ću te tu čekati
Vendi je odlučila sjesti u auto dok sam ja plaćala parkirnu kartu na automatu pokraj. Ne znam zašto, ali parkirna se karta može platiti isključivo karticom. Platile, ubacile i Galadriel u njenu sjedalicu i krenule kući. Prvih nekoliko minuta Vendi i ja smo nešto pričale, a onda je nastao tajac. Negdje kod Mirogoja, bacila sam pogled na stražnje sjedalo, a njih dvije su spavale i to ne znam koja čvršće.
Kad idete s djecom u prirodu, smanjite očekivanja
Često me pitaju kako se usudim negdje ići sama s njih dvije. Ili, kako to nama glatko ide. Ide, vraga. Jednostavno, plan i program izleta napravim pa poderem i bacim, jer, planiranje s djecom je jedna od najvećih ludosti. Ideš, i pratiš kako te djeca nose ili kako te vozaju i okreću. Ne ide po planu i ne ide glatko, ali kad nemam očekivanja, provedem se odlično i uopće se ne živciram. Ako idem s očekivanjima, samo se mogu razočarati. Odaberem mjesto ili događaj, psihički se pripremim, spremim stvari, duboko udahnem i idem. Evo, tako je najjednostavnije.
Želje su jedno, mogućnosti drugo
Mogu ja očekivati kako će one satima šetati prirodom i uživati u stvarima u kojima ja uživam. No, njima je livada puna maslačaka sve što im treba. Isto tako, najveća je briga, ima li tu koja “ljulja” ili “tobotan” . A, kad ispucaju sve mogućnosti, sladoled i kava uvijek ostaju kao opcija.
Asocijacije
Uvijek me zaintrigira kako vidi i zapaža pa povezuje sa svoje tri godine. Zapravo, često kad idemo prema Dubravi ili smo na nekom potezu pa iz auta vidimo toranj na Sljemenu, Vendi me pita: “Je to Sljeme? Tamo je Sljeme, je l’ da?”
A druga asocijacija vezana je za garažu kod žičare, odnosno garažu na Bundeku. Pa, kad smo išle na Floraart, ušle smo u garažu koja poprilično nalikuje na onu kod žičare, a Vendi je oduševljeno izjavila: “Mama, pa to je Sljeme!” 😀
