World of navikavanja na jaslice i robots
Završio je drugi tjedan navikavanja na jaslice pa smo otišle na susret s robotima da malo od svega odmorimo. Što se tiče jaslica, krenulo je dobro pa se strmoglavilo i sad polako isplivavamo. Neću u detalje, za to ćemo ostaviti posebnu objavu jer se u jednom odlomku ne može reći dovoljno.
Jesen u Zagrebu obiluje kulturom
Iako nam je ova kiša pokušala poremetiti ukupni dojam, ne damo se. Nisam u životu bila na kiši kao zadnjih nekoliko dana. Do fakulteta sam bila na kiši koliko sam morala, pa onda zadnjih deset godina nisam provirila nos iz kuće kad bih vidjela kišu.
Odlučila sam promijeniti postavke
Kupila sam si gumene čizme i sad nas tri isprobavamo sve redom lokvice po gradu i baš nam je lijepo. Zapravo, shvatila sam da ću umorna biti išla ja nekamo ili ne. Pa sam odlučila da idem i provedem s njima slobodne trenutke proživljavajući i doživljavajući svakojake avanture.
Tako smo u petak po najvećem pljusku otvorile izložbu robota
Dok još uvijek prolazimo proces prilagodbe u jaslicama, Galadriel ide prije podne, nakon jutarnje smjene u vrtiću, baki. Onda smo je popodne Vendi i ja pokupile kod bake, pa se vratile u grad autom. Putem sam ipak zaključila kako mi parkiranje na Gornjem gradu nije opcija. Kad smo ostavile auto u garaži, uskočile smo u tramvaj, došle do Trga i još se uspele do Klovićevih dvora.
Cijelim su putem bile razumne
Uvijek mi njihovo razumno ponašanje pobudi strah. Zatišje pred oluju ili što? Ali, nekad je taj strah stvarno nepotreban. Bile su mirne i u autu i u tramvaju i putem do gore je prošlo sve glatko. Kasnije sam sve to pripisala kiši i činjenici da su i one vidjele kako je nekako drukčiji doživljaj kad idemo gradom dok lije kao iz kabla.
World of robots
Izložba je postavljena tako da se prvo ulazi u podrum, a zatim se vraća u prizemlje. Svako spuštanje u podrumske prostorije, kao i u HDLU-u, kod Vendi budi strah. Pa je čim smo stale na prvu stepenicu, zaključila kako ona dolje neće ući.
Miris nekakve hrane i strašni robot
Ulaz u podrum mirisao je kao da je u prostoriji pored ventilacijska napa neke kuhinje i bio je izrazito intenzivan. A na samom početku izložbe stoji “neki strašni robot s očima”. Kad ga je vidjela, Vendi se stresla od straha i rekla: “Mama, idemo doma.” Shvatila sam ozbiljnost nekog straha i podsjetila je na priču kako su roboti tu da bi nam pomogli i nisu zločesti, iako neki izgledaju strašno. Trebalo joj je malo vremena da bi prebrodila strah, ali bila sam tu i bodrila je koliko sam mogla. Kažem, koliko sam mogla jer je Galadriel odlučila da se neće odlijepiti od mene.
Tek pred kraj
Inače, triput smo obišle cijeli postav na kraju jer je objema bilo urnebesno zabavno na kraju. Ali, Galadriel nije bila toliko hrabra pa bi svaki put kad bi neki robot krenuo prema njoj, dala petama vjetra i vratila se k mojoj nozi.
Zabava za sve
Najbolji dio je što možete isprobati upravljati robotima, napucavati pravu nogometnu lopticu preko aplikacije i upravljati robotom, voziti autiće i još štošta doživjeti. A tu je i virtualna stvarnost pa s naočalama na glavi i iz udobne fotelje možete doživjeti neke nevjerojatne avanture. Vjerujem da će to osobito veseliti veću djecu i odrasle.
Pregovori oko odlaska
Iako sam ja nakon drugog kruga bila spremna za odlazak kući, ispregovarale smo još jedan krug i iskoristile to što gotovo nikoga nije bilo i dobro se zabavile. Ako možete, definitivno gađajte termine u kojima je manja gužva kako biste sve mogli isprobati u miru.
I subota je bila rezervirana za kulturu
Vendi sad već u potpunosti poznaje prostor HDLU-a pa je odmah sama krenula u razgledavanje. 57. zagrebački salon vizualnih umjetnosti nudi poprilično šarolik postav. I dok neka djela potaknu na razmišljanje, u drugima se pronađete. Kao ja u ovom tati koji drži sinu glavu dok povraća. Umjetnik se poigrao malo i htio muškarca prikazati kao brižnog i požrtvovnog oca. Jer, takvi su trendovi, žene su brižne i požrtvovne, majke… A muškarci su hrabri i snažni. Ili možda samo želimo da je tako?
Galadriel nema pojma
Ona je već nekoliko izložbi u HDLU-u prespavala. I ovu je. Od početka do kraja. Kad smo došle i uparkirale se blizu HDZ-a, shvatila sam da je zaspala. Počele smo kombinirati Vendi i ja, ja spominjem odlazak kući, njoj se žuri na izložbu, ja razmišljam, ona ide… I tako je završilo da sam ja nosila Galadrielu cijelo vrijeme, a ona mi je još uvalila i svoju kabanicu i kišobran, bez kojeg nije htjela izaći iz auta.
I sinoć i večeras
Nakon svih uzbuđenja, obje su večeri legle u krevet i zaspale nakon deset minuta. Jedino mi je Vendi, već u polusnu prokomentirala: Znaš, jako si me naljutila (moje riječi) jer nismo još jednom išle gore nešto vidjeti.” A, nisam pristala da napravimo dva kruga po HDLU-u jer su mi ruke otpadale, što od Galadriele, a što od njenog kišobrana i njene kabanice.
