Vrtići u teškom razdoblju
Jučer je jedna mama ostala bez bebe i jedna beba bez mame. Baš jedan pretužan dan u četvrtom valu ove poplave koja nas je snašla. I svi su sustavi u društvu pomalo poljuljani, neki ozbiljno rastrgani, a mnogi skroz raspadnuti. Tako je i s vrtićima. Ni njih nije pandemija zaobišla. Iako, ponekad, kao da ne postoje, kao da se zaboravlja da i u vrtićima hara pandemija i da su grupe u izolaciji. I naša je nedavno bila. A mi smo izolaciju izbjegli jer nas nije bilo kad su u grupi bili zaraženi.
I sve je dalje funkcioniralo
Našli su nam mjesto u drugoj grupi, nisu nam rekli da ne možemo doći jer naše grupe nema. U našem vrtiću još uvijek sve dobro funkcionira. Ali, općenito, predškolski odgoj u Hrvatskoj ima ozbiljne probleme. I to sve više polako izlazi na vidjelo. I da nema pandemije, isto bi bilo. Budući da smo dio vrtićkog sustava, sve se češće pitam, zašto je to tako?
Kad malo zavirite unutra
Nakon godinu dana jasličkog staža i nakon što nekoliko mjeseci pratim rad udruge Sidro, počela sam ozbiljno razmišljati o tome što se dogodilo dječjim vrtićima? Možda se nije dogodilo ništa novo, možda je tako oduvijek. Ali kad si mali onda to ne shvaćaš, kasnije te ne zanima, a onda postaneš roditelj.
Kad čitam, a ponajviše se informiram o situaciji kod udruge Sidro, shvaćam ozbiljnost raspada sustava i još sam više zahvalna što u našem gradskom vrtiću, barem koliko vidim iz perspektive vanjskog promatrača, stvari su više-manje pod kontrolom.
Hvala vam!
Osobito sada, u ovom četvrtom valu pandemije, ali i između toga, moram reći koliko se divim odgojiteljicama. Tetama koje nas dočekuju i ispraćaju, brišu šmrklje, peru guze i presvlače pelene i brišu suze. Tješe, zabavljaju, osiguravaju da svaki dan bude zanimljiv i drukčiji. I zato, ovaj odlomak želim posvetiti svima njima, tetama (iako je ispravno odgojiteljicama, one su za nas, od milja, tete). I svom pomoćnom osoblju, koji svoj posao obavljaju sa srcem i s voljom, s ljubavlju i sa svime što mogu dati od sebe za svoj poziv.
No, iza kulise problemi su ozbiljni, a pitanje je jesu li i koliko brzo rješivi?
Vrtiću koji bi trebao biti sve, samo ne nužno zlo.
Dogodile su se prenatrpane grupe.
Kad bi trebalo nacrtati karikaturu vrtića, to bi bio jedan vagončić u koji je natrpano brdo plišanaca. Praksa je takva da na dvoje odgojitelja ide i po tridesetero djece. Dok u privatnim vrtićima, gdje je profit ipak jako bitan, ide i preko tridesetero djece na dvoje odgojitelja. Dakle, vrtić koji bi trebao biti sigurno mjesto na kojem djeca borave, igraju se, druže, uče, rastu i razvijaju, postaje nužno zlo. Po tome, ispada da roditelji šalju djecu u vrtić jer moraju raditi. A da ne govorimo o onim neroditeljima koji ne rade pa šalju djecu u vrtić. Tamo djeca borave s jednom odgojiteljicom koja se u vrijeme ručka preklapa sa svojom kolegicom i onda opet popodne čekaju odlazak kući s drugom odgojiteljicom. Zamislite, njih 20+ u sobi s jednom odraslom osobom. Pravo je čudo što se nezgode ne događaju češće.
Vrtiću koji bi trebao biti dio normalnog životnog toka.
Dogodilo se da je problem što mama na rodiljnom ostavlja dijete u vrtiću.
Dogodilo mi se da me zamjenska odgojiteljica pitala zašto ostavljam V. u vrtiću kad sam ja doma. Isprva sam se i ja pitala jesam li možda pogriješila. Možda se podrazumijeva da kad imaš bebu doma, dijete ne šalješ u vrtić. Ali, kad ga onda šalješ? Što, odjednom ću joj u jednom trenutku reći kako sad više ne može biti doma, već se vraća u vrtić? Pa, po meni, vrtić bi trebao biti nešto na što bi svako dijete trebalo imati pravo i vrtić bi trebao biti uobičajena stepenica u životu. Nastojim, kad vidim da joj treba predah, napraviti produljeni vikend.
Bez vrtića ne možemo
Inače, vidim da joj je u vrtiću lijepo, uklopila se brzo, jede, igra se, pleše, pjeva, spava i ima svoje društvo. Mislim da joj vrtić barem dio dana može ponuditi mnogo više od mene koja se moram posvetiti Galadrieli. I njenim prvim mjesecima, prvim posjedanjima, puzanjima, ustajanjima i prvim koracima. Ne pijem kavu i ne odmaram dok je u vrtiću (zanemarit ćemo trudnoću koju sam većim dijelom prespavala i doslovno. Ponekad, jedva čekala da je u devet ostavim u vrtiću, dođem doma, legnem i spavam do 15 kad sam išla po nju jer drukčije nisam mogla funkcionirati). Već, u vrtić je vodim jer smatram da je on mjesto na kojem se ima mogućnost razvijati, rasti i biti u okolini koja joj više odgovara od toga da cijeli dan provede sa mnom ili s bakom, djedom i tetom.
Vrtiću koji bi trebao pružiti djetetu sve ono što roditelji ne mogu.
Dogodile su se odgojiteljice koje su rastrgane između rada od jutra do večera i potplaćenosti.
Nisu tete krive, da ne bi netko pomislio da sam ovdje namijenila pričati loše o tetama. Kao i u svemu, tako i u vrtićima ima teta koje su role model najboljih teta, ima dobrih teta i onih koje su u potpunosti promašile profesiju. No sve one, razvučene su u prekovremenim satima, radu s djecom, radu s papirima, dežurstvima. Doduše, više ni dežurstava nema već one dolaze kad dolazi prvo dijete iz grupe, a odlaze kad odlazi zadnje i tako će biti dok traje pandemija. I naravno, koliko god voljele svoj posao, gotovo je nemoguće da mogu uvijek dati sve od sebe ako su na izmaku snaga. I one, baš kao i učitelji i medicinske sestre i tehničari, nisu ni približno dovoljno plaćeni za svoj posao.
Vrtiću koji bi trebao biti mjesto na kojem dijete uči kroz igru.
Dogodile su se igre Grada koji bi poštovao propisane kvote i Inspekcije koja kažnjava ravnatelje jer su upisali veći broj djece, a nakon što im je to naredio Grad.
Zvuči kao meksička sapunica, ali zapravo je riječ o zagrebačkom gradskom vrtiću u kojem se u problemu našla ravnateljica jer joj je došla inspekcija i utvrdila da je upisala više djece od pedagoškog standarda. A da upiše više djece, dobila je naredbu iz Grada. Isto tako, kad smo mi Vendi prijavljivali za vrtić, nismo uspjeli dobiti mjesto u vrtiću koji nam je bio prvi izbor. Riječ je bila o Montessori grupi za koju se, naravno, prijavljuje duplo više djece od predviđene kvote. Kad smo se nekoliko tjedana nakon upisa našli u razgovoru s ravnateljicom, rekla nam je kako uvijek nakon objave lista upisanih čeka da ju počnu zvati “duhovi iz Grada” i tražiti da nečije dijete ugura u grupu. I tako, na kraju se opet u grupi nađe više djece od predviđenog broja.
Vrtiću koji bi trebao biti tu za svako dijete.
Nema mjesta za veliki broj djece, ako se poštuju propisani standardi.
I došli smo do toga da se ove godine, odjednom, odnosno, promjenom vlasti, htio poštovati pedagoški standard. No, to je dovelo da u zemlji u kojoj se mašta o poticanju nataliteta, imamo grad u kojem u nekim kvartovima ostaje preko sto djece ispod crte. I tako, nađeš se za čas u začaranom krugu, u krugu nedostatka vrtića, manjka odgojitelja, u krugu u kojem moraš na posao, a nemaš kamo s djetetom, ako nemaš posao, nemaš ni vrtić, a ako hoćeš naći posao, vrtić ne možeš dobiti usred godine. Čak ni mnogi privatni vrtići ove godine nemaju mjesta.
U svakom slučaju
Želja za povećanjem nataliteta ili bajka o tome još je jedna koju naša politika može staviti na popis kad ove godine bude slala pismo Djedici. Vic o punoj plaći tijekom cijelog rodiljnog dopusta, zaista je na kraju ispao vic jer od toga neće biti ništa. Kvote bi se poštovale, a mjesta u vrtićima nedostaje. Hodamo u krug, ništa se ne rješava, još će jedna generacija otići u školu, a stvari se neće promijeniti. Dapače, vjerujem da će i kad njih dvije krenu u školu, stanje u vrtićima i dalje biti ovakvo, kao danas, 3. studenog 2021.
