Reći ne dvogodišnjem djetetu
Pa, to vam je kao da ste rekli da, a niste ni u ludilu htjeli reći da. Ako još koji put ponovite ne, onda je to kao da ste rekli to, samo naprijed, daj učini to. Dvogodišnjaci su takvi da ispituju nas naše granice i testiraju do kuda se mogu pomaknuti. Mi ćemo reći ne, ali hoćemo li u 100 % slučajeva ostati iza tog ne? Nećemo. Upravo zato oni će u svakoj prilici nekoliko puta provjeriti znači li naš ne stvarno ne. I onda, dolazimo do toga da jedino tko više od dvogodišnjaka govori ne smo mi sami. Nemoj ovo, nemoj ono, ne, ne, ne… I, onda, pitamo se, gdje su čuli taj ne kojeg sada uporno koriste?
Iz teorije, ali i iskustva što ćemo reći?
Što se nas tiče, one stvari koje stoje u teoriji, stoje i u praksi, barem kad je “ne” u pitanju. “Vičem cijeli dan “ne” k’o neki manijak. Dosta mi je toga već.” Žali mi se jedna mama u parkiću. – I ne djeluje baš, je l’ da? “Ma, ne, kao da sam im rekla da, samo naprijed!” – Hm… Uzdahnula sam i šutjela, ne volim dijeliti roditeljske savjete po parkiću nepoznatim ljudima, znam da se svi osjećaju napadnuto, čak i kad im kažete nešto korisno. Zato, među ostalim, pišem blog.
“Ne” će izazvati tantrum
Činjenica je, vaš ne će ponekad, izazvati tantrum. Ima dana kad će taj ne izazvati nekoliko tantruma, a ima i dana kad vlada zatišje pred oluju. Iskreno, nije jednostavno, jer otprilike znate koji ne će izazvati suze, ali isto tako, morate biti spremni da ćete nekada izazvati eksploziju suza s nekim najobičnijim “ne”. U našem slučaju, “ne mogu te sad držati” siguran je okidač za suze, a prošli je vikend “ne možeš obuti ove tenisice, mokre su” skoro izazvalo poplavu, dok inače činjenica da nešto ne može obuti ili obući ne izaziva veće probleme.
Vaš “ne” je najveći neprijatelj
Naime, morate biti spremni da vaš “ne” može izazvati probleme. No isto tako, to ne znači da ste loš roditelj, jer granice moraju postojati. Primjerice, mislim da baš i niste “naj” roditelj ako djetetu ne postavljate granice, ne učite ga strpljenju i obzirnosti prema drugima. To se najbolje vidi u parku. Dovoljno mi je nekoliko minuta kraj nekog roditelja i djeteta, pa već mogu reći kako stvari funkcioniraju. Ne, nije u redu ako ti sjediš, piješ kavu i pušiš u parkiću, dok tvoje dijete sjedi u kućici na vrhu tobogana, raširilo je svoje igračke i nikoga ne pušta da prođe, a ti šutiš. I ne, nije u redu ako dozvoliš djetetu da se gura na ljestvama ili penjalici po parku dok ti stojiš kraj njega. Osobito ako se pregurava pokraj mlađeg ili slabijeg djeteta. I ne, nije u redu da vi ćakulate dok vaš fantastični trojac baca pune šake kamenčića s vrha tobogana, okolo po drugoj djeci i ljudima.
“Da” je učinkovitiji od ne
To je negdje napisao netko s više znanja i iskustva od mene, ja sam pročitala i zaboravila gdje sam pročitala pa zato sad ne mogu citirati, niti vas uputiti na izvor informacija. Ipak, internet je pun dobrih savjeta pa tako je i jedan od njih ovaj koji sam primijenila u praksi.
Nisam znala da je bolje reći…
Nisam shvaćala koliko i ja koristim ne, sve dok ga nisam pokušala zamijeniti za pozitivne izjave. I onda sam shvatila koliko je to teško. Ono, nije to kao da promijeniš žarulju i riješiš stvar. Kad konačno odlučite maksimalno smanjiti “ne” u svakodnevnoj upotrebi, to vam je kao da pokušavate promijeniti program na televizoru, ali se stalno vraća na prethodni jer je gumbić zaglavljen. Treba, zapravo, dosta vremena da biste u glavi s ne prešli na da, osobito ako su i vas čitav život zatrpavali s: “ne, nemoj, ne možeš…”
Uspjeh na prvu
“Nemoj gaziti po zdjelici.” Rekla sam Vendi, nakon što je praznu zdjelicu stavila na pod i odlučila stati na nju. “Nemoj gaziti, podigni je i donesi mi je.” Učinka nije bilo. “Nemoj…” I onda sam samu sebe prekinula jer sam vidjela da u njoj moj “nemoj” samo izaziva još veći “hoću”. “Molim te da mi doneseš zdjelicu i pomogneš mi da je pospremimo u perilicu.” Istog je trena uzela zdjelicu i donijela je. Još ju je na kraju sama stavila u perilicu pa si je zapljeskala, kako to ona voli kad u nečemu uspije.
Primjeri promjene
Početni uspjeh potaknuo me da ostanem na ovom drugom putu, na kojem nema nemoj. Počela sam polako mijenjati svoj način komunikacije i postotak uspješno riješenih neželjenih situacija vrlo je brzo narastao.
“Nemoj sad stajati, spusti se da druga djeca mogu na tobogan.” Umjesto toga “Želim da se brzo spustiš, pa da idemo još jednom.”
“Nemoj trgati cvijet.” Umjesto toga “Približi nos i pomiriši cvijet.”
“Nemoj paliti svjetlo.” Umjesto toga “Poslije ćemo upaliti svjetlo, a sad mi, molim te, prvo pomozi…”
“Nemoj lupati s vratima.” Umjesto toga “Imam zadatak: pokušaj sad što tiše zatvoriti vrata, tako da se ne čuje kako škripe.” (što je nemoguće jer uvijek škripe, ali ona se i dalje trudi da ne škripe).
“Nemoj trčati, daj mi ruku jer idemo preko ceste.” (kod nas davanje ruke i dalje ne djeluje, ali našli smo rješenje) “Sad ćemo prijeći brzim korakom, ali prije toga, evo ti moj prst, uhvati ga.”
Hoću reći…
Kroz nekoliko dana, kad promijenite pristup, počet ćete primjećivati kako vas vlastito dijete više sluša, odnosno, radije surađuje. Osim toga, kad ćete biti s drugim članovima obitelji, u nekim će se situacijama činiti kao da dijete sluša samo vas i to vas sluša od prve i bez problema prihvaća što mu kažete. Pa, budite primjer i drugima 🙂
Treba biti dosljedan
U svakom slučaju, treba biti dosljedan. I u postavljanju granica, i u nastojanju da promijenite način komunikacije. Ne ide uvijek lako i ne djeluje uvijek, ali iz vlastitog iskustva mogu reći da se osjećam mnogo uspješnije otkako sam promijenila pristup. Što se tiče postavljanja granica i dosljednosti, sami ćete sebi napraviti problem ako popustite samo jednom. Primjerice, jednom, kad sam bila bolesna, odustala sam od nastojanja da prvo pojedemo doručak, a onda uzmemo keksić ili nešto slatko. Umjesto toga, dala sam joj dva keksića za doručak jer sam računala da će dobiti doručak i u vrtiću. Nakon tog dana, još me dva tjedna pokušala uvjeriti da joj prvo dam “kek” za doručak. Dakle, ono što vam je važno i ono čemu ste postavili pravila i odredili granice, ako ne želite mijenjati, najbolje je ne raditi iznimke.
Komunikacija je ključ
Što se tiče komunikacije i ako u početku vaša pozitivna komunikacija ne pokaže rezultat, sjetite se da gradite dugoročnu komunikaciju između vas i vašeg djeteta. I da svojim primjerom pomažete svom djetetu da se jednog dana u komunikaciji s drugima fokusira na ono što se može, što je važno, a ne ono što se ne može ili ne treba ostvariti. I na kraju, kad smanjite “ne” u svakodnevnoj upotrebi, shvatit ćete kako pozitivne izjave dobro utječu na vaše raspoloženje. 🙂
