Kad smo osjetljivi, a kad smo nedovoljno osjetljivi?
Pričat ću danas o dvije krajnosti o situacijama u kojima smo osjetljivi i u onima u kojima nismo, a trebali bismo. Dvije, koje su me u svoje vrijeme potresle jako. Sad me samo rat potresa i ništa mi drugo. Ali, ipak, vratila sam im se, jer, mislim da ovakve stvari neće nestati pred većim problemima. Vrate mi se misli, tu i tamo, na ove dvije situacije. Zapravo, trudim se više misliti o takvim problemčićima, nego li o ovim koji mi troše ono malo živaca i mira koji mi je preostao.
Kako se sve mijenja
Vjerujem kako ste primijetili da smo postali jako osjetljivi na neke stvari na koje prije nismo bili osjetljivi. I, kako nešto što je bilo prihvatljivo prije, danas više nije. I, dok smo granice prihvatljivog ponašanja, odnosno, tolerancije, skroz raširili, pitanje slatkiša kod djece postalo je jedna poprilično škakljiva tema. Osobito na dječjim igralištima. Na njima ću se danas zadržati.
Situacija jedan
Nedovoljno osjetljivi
Maškare su me podsjetile na ovu situaciju. Odvila se negdje oko noći vještica. Bili smo u parku i bilo je poprilično hladno. Gotovo nikoga nije bilo i već je pao mrak. Odlučili smo još malo ostati. Osim nas, koji smo se aktivno zabavljali s Vendi i još nekolicine roditelja koji su pratili svoje piliće, bila je jedna mama koja je sjedila na klupici. Pila je kavu za van ili neki napitak u čaši za van i uživala u onoj nekoj modernoj cigareti ili što je to već, ne razumijem se previše u to.
Za najhrabrije
Dakle, prosjek godina djece na toboganu i oko njega bio je tri. Bio bi i manji da nije bilo dječaka čiju sam mamu prethodno opisala. On je imao oko pet godina. I, bio je maskiran. Imao je nekakvu užasnu masku. Pod užasna, mislim strašna. I, još je u mraku izgledala strašnije. I, dok su se manja djeca spuštala i penjala po toboganu u krug, njega je bilo posvuda. A, kad je shvatio da nitko ne doživljava njegovu masku i njega, prebacio se i on na tobogan. I to u suprotnom smjeru. Uporno se pokušavao penjati po dijelu za spuštanje i onda spuštati neposredno za nekim od djece.
Kip kolm, bikoz, poludjet ćeš
Trudila sam se ne pokazivati čuđenje, a Mato me, svejedno, smirivao. Znao je da kipim. A onda, dok se Vendi krenula spuštati, on se krenuo penjati. Nisam više htjela trpjeti, jer, zašto bi ti mali maltretirao još manje? Stavila sam nogu na tobogan i spriječila ga da se popne.
#bolimeđon
Očekivala sam reakciju njegove mame, ali ona je i dalje šutjela, ništa mu nije rekla. A nije ni meni. Ali, ni to mu nije bilo dovoljno. Nisu ga djeca dovoljno doživjela pa je počeo urlati i plašiti druge djevojčice. Jedna se djevojčica, manja od Vendi, rasplakala jer ju je preplašio.
Srećom, tu je prekipjelo Mati
On je fin i skuliran kad mu prekipi, za razliku od mene. Došao je do njegove mame i pitao je: “Oprostite, gospođo, ali, ne mislite li da vaš mali malo pretjeruje dok plaši djecu?”
Pa, ali on se samo igra.
“Da, ali drugima ne godi njegova igra.”
Ali, on se stvarno samo igra.
Tu je priča završila, jer, jednostavno, nekad se nema smisla raspravljati.
Ne govorim kako su svi takvi, nije čak ni većina, nego manjina koja ovako može maltretirati manjinu
Prije svega, želim se ograditi, nikakvo, ali nikakvo fizičko kažnjavanje ne podržavam. Čak ni ono u stilu Doris Pinčić, lupila sam dijete po guzi, lagano. Zato što mislim da fizička kazna nema nikakvog, ali nikakvog dugoročnog učinka. Dapače, mislim da, barem u mom slučaju, moj ozbiljan pogled i ton glasa kod Vendi stvarno budi spoznaju da je nešto zeznula i, da, poprilično utječem na nju kad je ljuto pogledam.
Učinkovitost ozbiljnog tona
Smatram da djeci treba ozbiljno dati do znanja kad pogriješe, jer, koliko god mi željeli vjerovati da oni ne mogu razumjeti, itekako dobro razumiju. I, primjećujem kod Vendi kako, nakon što jednom učini nešto što nije trebala, idući put testira koliko može pomaknuti granicu ili doći do nje. Što je, po meni, skroz u redu. Isto tako, ponekad ih treba pustiti da pogriješe.
Biti primjer
I uvijek, ali uvijek, učimo je i pokazujemo joj našim primjerima što znači imati obzira za druge, biti pažljiv prema drugima i činiti dobro. Jer, cilj nam je da i ona to radi. Isto tako, mislim da sjedenjem na klupi i ignoriranjem postupaka vlastitog djeteta zauzimaš neutralnu poziciju koju kao roditelj ne trebaš nikada zauzimati, osobito ako se radi o dobrobiti drugih.
Prije 20 godina
Zapravo, sjetila sam se jednog dječaka koji je išao sa mnom u razred, imao je epilepsiju i kontinuirano su ga maltretirala nekolicina jačih dečkiju. Škola je sve na finjaka rješavala ili se pravila da pokušava riješiti. Sve dok u jednom trenutku nije prekipjelo tati tog dječaka. Došao je do školu i počupao za uši jednog od ovih velikih. Više ga nikad nisu taknuli, a onda se digla na noge škola i premjestila ih u drugi razred. Trebalo je sve otići u nekom krivom smjeru, da bi škola reagirala.
Ista stvar danas
A tako je, koliko čujem od svojih djevojčica na treninzima, u školama i danas. Ali, nisu problem djeca, problem su roditelji koji sjede ovako u parkiću, prekriženih nogu i šute. Šute, dok se njihovo dijete “igra”, a svi ostali to trpe.
Možemo li biti bolji roditelji i odgajati djecu koja će živjeti u boljem svijetu?
Ono što je nekima zabava, drugima nije. I, ako mi ne učimo djecu kako je zabavno sve dok se svi smiju i dok je svima ugodno, a da zabava prestaje dok nekome nije ugodno, lijepo niti zabavno. Sve dok ne napravimo takvu promjenu mi svi veliki, do tad ni naši mali neće napraviti korak naprijed.
Evo nas danas, vratili smo se u prošlost
Dapače, kad smo kod koraka naprijed, evo nas, odskočili mi s mjesta u dalj, tamo negdje, u prvu polovicu prošlog stoljeća. Cijeli svijet, zahvaljujući nekim jedinkama naše vrste.
Situacija dva
(Pre) osjetljivi
Šećer – demon iz parka
Kakav su problem postali šećer i pekarski proizvodi, nisam ni bila svjesna dok nisam zašla dublje na gradska igrališta. Situacija sa šećerom imam više. Ispada da djecu hranim šećerom. Ali, zapravo, najpraktičnije nam je u parkić ponijeti čokoladicu ili nešto slatko. Zapravo, to nam je prilika da se zasladimo. Jednom sam doživjela šok, dok još nisam bila mama.
Ročkasi su sklizak teren
Išli smo na jedan dječji rođendan i spakirali smo poklon po želji slavljenika i još smo dodali neke slatkiše. Jer, ono, nema ročkasa bez čokolade, zar ne? Ili, ipak ne? Kroz neko vrijeme, našli smo se u razgovoru s mamom slavljenika. Naime, ona je svima prisutnima objašnjavala kako ona djeci ne daje slatkiše i kako sve što dobije, baci u smeće. Nas smo se dvoje samo pogledali i baš smo se posramljeno osjećali, kao da nas se proziva. Onda smo shvatili, da sva djeca čiji su se roditelji složili s mamom slavljenika, upravo stoje kod stola s čipsom i slatkišima i ne odvajaju se od njega.
Kod nas su park i čokolada najbolja kombinacija
Nego, vratimo se jednoj preosjetljivoj situaciji u parkiću. Nakon što se istrčala, penjala, naskakala i premorila, Vendi je uzela predah. Imala sam u džepu vrećicu s još nekoliko Plazma keksića. I to onih s čokoladom. Stajala je kraj nas djevojčica i gledala u nas kao da jedemo najslađi komad torte. Njena je mama sjedila na klupici do nas. “Vendi, hoćeš li ponuditi djevojčici keks?” Vendi se ta ideja nije svidjela jer joj je bilo neugodno. Zato, još sam joj jednom ponudila, evo, pružiš joj vrećicu i kažeš: “Izvoli.” Djevojčici su oči bile sve veće, a Vendi i dalje nije htjela surađivati. Odlučila sam je ja ponuditi, a istog je trena njena mama skočila s klupe i otvorila joj kutiju s jabukom. “Evo, ljubav, znaš da mi ne jedemo kekse i čokoladu da nam ne otpadnu zubi.”
E, ajd, pliz, nemoj
Momentalno sam okrenula s očima, a tko me zna, zna kako to jako radim kad mi naraste tlak.
Mato tu uvijek reagira bolje, i on uvijek pita smije li djetetu dati nešto, kupiti, ako idemo s Vendinim prijateljicama. Jer, njemu je malo manje bilo dovoljno da nauči kako je šećer opasna stvar kod nekih roditelja.
Stvarno? Djetetu pričaš da će mu zubi otpasti od keksa i čokolade? Pa, bojim se da će joj prije oči ispasti koliko čeznutljivo gleda u glupi keks koji netko drugi jede u parku.
