Što kad odgoj ne ide onako kako piše u priručniku?
Odgoj djeteta nije proces izrade serijskog proizvoda, srećom ili nesrećom. Ovisno o kojoj situaciji pričamo. Ovdje ćemo se osvrnuti baš na one situacije u kojima poželite da sve ide po nekoj šabloni i da se spoticanja i neuspjesi ne događaju vama. Montessori pristup u svakodnevnom životu zvuči odlično. Ako ga primjenjujete od početka, s tri ili četiri godine imat ćete malog suradnika u kući koji će vam u mnogočemu moći pomoći.
Zvuči odlično, miješa s vama smjesu za kolače, samo guli voće, posprema i briše s vama, samo se oblači i svlači, samostalno se češlja i pere zube, kad završi s igrom, vraća stvari na svoje mjesto. I tako bih mogla nabrajati u nedogled.
Priručnici – ljepša verzija stvarnosti
I stvarno je tako, barem kažu priručnici o odgoju i knjige koje sam čitala, ali oni ne pišu da je put do zvijezda posut prolivenom vodom, pelenom koja umjesto u smeću završi ispod kauča, igračkama koje su posvuda, samo ne na svom mjestu i raznim nepredviđenim ekshibicijama.
Tako je barem kod nas, u ovoj fazi učenja i otkrivanja. Događa se svašta i neočekivano je, uzbudljivo i nepredvidivo. Treba imati strpljenja, debelu izolaciju na živcima i još malo razumijevanja za ideje koje su sve, samo ne obične. I što prije prihvatiti da ste uzalud prali ogledalo prije tri minute i napravili generalku, to će vam biti lakše. Udri nered na veselje. A o tome kada reći ne, a kada radije ne, pročitajte u objavi Reći ne ili radije ne?
U nastavku, donosim popis onoga što se nama događa u svakodnevnom životu:
- Ne želi sjediti za stolom.
- Ne jede skroz samostalno.
- Pobjegne od stola kad treba obrisati ruke.
- Pije vodu, ostatak prolije.
- Baci pelenu, ali ne u smeće.
- Baci pelenu u smeće i onda ide kopati po smeću.
- Nisu joj sve igračke zanimljive.
- Ono što joj je dostupno, nađe se posvuda.
- Ne želi sama zaspati.
Mali stol i stolac – sloboda bježanja
Sa sjedenjem za stolom imali smo najviše borbe, imam osjećaj. Početno oduševljenje sa šest, sedam mjeseci, pretvorilo se u borbu čim je prohodala. Dakle, možda je tri ili četiri mjeseca mirno sjedila dok bi jela i sve dok ne bi bila sita. Onda bi mi dala do znanja i završile bismo s jelom. No, čim je otkrila čar hodanja, krenula je borba. Ja je posjednem, ona otkliže sa stolca i polako ali sigurno ode, ako ne ide hodajući, puže. Ja je vratim, ona ponovi isto. Na kraju nam se obrok sveo na bježanje, sve dok nisam odlučila stati na kraj tome i maknuti hranu sa stola čim se ustala. Nakon nekoliko dana, više nije imala potrebu odmah otići od stola.
Kažem odmah, jer je svaki obrok, ipak, nekoliko puta bio prekinut ustajanjem i pokušajem hodanja po kuhinji ili stanu. No, to nije bila samo jedna faza, već su faze ulazile iz jedne u drugu. Na kraju smo u jednom trenutku došli do toga da uopće ne želi sjest, a nakon toga ni da ne želi jesti.
Otprilike, puna četiri mjeseca vrijeme obroka bilo je vrijeme nevjerojatnih komplikacija. Malo po malo, crpilo mi je energiju i dovelo me do toga da i sada, kad smo napokon uspjeli sjedenje za stolom i hranjenje dovesti u red, imam strah hoće li opet doći neka faza.
Faza nejedenja
Već sam pisala kako smo imali dulju fazu odbijanja hrane i kako smo je morali prekinuti multivitaminskim sirupom, odnosno, otvoriti joj apetit. Nekako je, nakon ponovne uspostave dobrog apetita došla i potreba za sjedenjem.
Sad smo ušli u novu fazu, a ta je da želi isključivo sama jesti. Iako je to jedna nova, neuredna faza, razlivene juhe, umaka po podu i mrlja po odjeći, veseli me njena želja za držanjem vilice i žlice. I dok žlicu još uvijek naopako stavlja u usta, s vilicom obožava bockati po tanjuru pa sve zna završiti oko tanjura. Za sada, još joj pomažem, odnosno, pokazujem kako da zagrabi u žlicu i prinese ustima bez da sadržaj iz žlice ispadne.
Dakle, iako ćete u priručniku pročitati kako dijete samostalno sjedi i jede, to ne ide uvijek baš samo tako lako.
Ne jede skroz samostalno – brzo joj dosadi pa bi odustala
Iako odlično izgleda samostalnost pri hranjenju, ona joj je još u ovoj dobi poprilično naporna. Recimo, uporna je ako je naumila nešto postići ili dobiti, ali nije uporna kad treba pojesti do kraja.
Zato, u početku je pustim da sama jede, a zatim joj s ostatkom pomognem i nahranim je. Do sada nije imala fazu držanja žlice i istovremenog jedenja s rukom, već je bila uporna u korištenju pribora, pa si je otežala hranjenje. Za razliku od mnoge djece koja bez problema jedu rukama, ona, kad zaprlja ruku hranom, drži je u zraku i traži me da joj je obrišem, ako ne, počne se ljutiti i negodovati.
Zato, ne vidi smisao brisanja ruku nakon jela
I dok ne može nastaviti jelo prljavih ruku, bez problema će s istom mjerom zaprljanim rukama otići od stola. Točnije, pobjeći će kad spomenem brisanje ruku. Znale smo se naganjati po stanu i na kraju bih je vratila za stol i pokazala joj kako na kraju jela brišemo usta i ruke.
Sad, ako ustane bez brisanja ruku, iskoristim alternativu, kažem joj: “Idemo oprati ruke.” To joj je prihvatljivija opcija od brisanja jer je u roku odmah pred vratima kupaonice, ako ne i ispred umivaonika.
Ako je vode ostalo u čaši, treba je proliti po podu
Nije sretna ako ne uzmem čašu s ostatkom vode koju mi pruža, istog trena dok mi je pruža. Iako je sada već potpuno spretna u rukovanju s čašom i kad pije nema prolijevanja, ipak ne podnosi da voda ostane u čaši.
Ne znam razlog tome, ali i dalje, za svaki slučaj, moram natočiti tek prst ili dva vode, kako bih bila sigurna da će popiti, a i ako prolije neću morati poduzimati mjere protiv poplave. Jedan sam se dan, tako, zeznula. Dala sam joj pola čaše vode i otišla nešto uzeti u hodnik. Kad sam se vratila, voda je bila nasred kuhinje prolivena, a ona je sjedila u lokvici i razmazivala je rukama.
Naravno, to je bila prilika da zajedno obrišemo vodu, jer može se voda i slučajno proliti. Samo, njoj se prolijevanje i brisanje toliko svidjelo da me tražila još vode i to kako bi je mogla ponovno proliti.
“Dat ću ti vode kad budeš žedna.” Odgovorila sam joj na to što je prolila i drugu čašu.
Mora sama baciti pelenu, ponekad ne u smeće
Imala je nepunih godinu dana kad me prvi put tražila da sama odnese pelenu u smeće. Od tad, to uglavnom radi ona, osim ako baš iz nekog meni nepoznatog razloga odluči da to ne želi napraviti. U početku, pratila sam je do koša za smeće i podigla joj poklopac te ga zatvorila nakon što bi bacila.
Naravno, to nam je bila prilika da idemo zajedno oprati ruke nakon presvlačenja. A nakon nekog vremena, malo sam se opustila i znala sam da će sve sama odraditi bez problema. Sve dok jedne večeri nisam ležala na kauču, uživala u miru i tišini i razmišljala o nečem sasvim nebitnom. Razmišljala sam sve dok mi u nos nije došao taj poznati miris. Ali, izabrali smo montessori pristup odgoju i potičemo samostalnost.
I ništa mi nije čudno
Skrenule su mi misli i počela sam analizirati: “Kako mi sad tu smrdi, ako je ona u sobi i ako se pokakala? Iako, spava, teško moguće da je kakala, a na spavanje je otišla čista? Hm… Kao što mi se po noći ili pod tušem priviđa da plače, tako mi se, valjda, i sada priviđa taj miris. Nisam ni pomislila ići gledati pod kauč, nego nisam bila sigurna gdje su mi papuče, pa sam provirila ispod i imala što za vidjeti. Ona pokakana pelena od prije podne nije završila u smeću, nego pod kaučem.
Od tad, prikriveno promatram što radi, a nekada je moram preusmjeriti ili vratiti po pelenu koju je odlučila ostaviti na pola puta do kante.
I kad vidim da je otišla do kante, ne znači da je priča gotova
Nekad ode do kante s pelenom, bez zastajkivanja i razmišljanja. I onda, shvatim da je već minutu nema. Dakle, mogla je već nekoliko puta baciti pelenu i vratiti se. Kad dođem do kante, imam što vidjeti, kopa po smeću.
I nakon nekoliko objašnjavanja i pričanja o tome da u smeće stavljamo ono što nam više ne treba i da po tome ne diramo, uhvati je želja da malo prokopa. Tako da sada, pustim da ode do smeća, pričekam nekoliko trenutaka i zovem je da dođe.
Tako me neće morati izazivati pokušajima kopanja, jer misli da je stvarno nešto trebam. Zapravo, najčešće je pozovem da dođe do mene kako bismo otišle oprati ruke. I opet sam pobijedila. 😀
One igračke koje se sviđaju vama, ne znači da će se svidjeti vašem djetetu
Već sam pričala kako se Montessori ne temelji na skupim igračkama i materijalima. Zato, stanite malo na loptu kad poželite naručiti neku skupu igračku. Ja se, uglavnom, informiram na grupama roditelja po društvenim mrežama o igračkama i pratim u što se isplati uložiti, a što nije toliko popularno.
Na kraju krajeva, mnogo se toga može izraditi, pa tako, nama je kutija od pelena poslužila kao popularna igračka, kutija s rupicom za kuglicu. Napravili smo rupu za loptice i Vendi se još i danas voli igrati s njom.
Dakle, igra se već mjesecima i nikad joj ne dosadi, a kad ne ubacuje loptice u nju, koristi je za pospremanje i raspremanje stvari. Izrada je koštala nula kuna i pet minuta vremena.
S druge strane, lopta na koju sam potrošila sate šivanja, nije provela u njenoj ruci ukupno ni pola sata. A, ne moram govoriti da kupovne verzije ove lopte koštaju poprilično mnogo.
Ako je dostupno djetetu, bit će po svuda
Montessori pristup predlaže da djetetu učinite dostupnim nadohvat ruke ono što će koristiti. Dakle, u kuhinji je to pribor za jelo, tanjurić i čaša te spužvica ili krpica kojom će brisati proliveno sa stola.
U kupaonici bi bilo idealno imati kutak za dijete ili mjesto na polici ili košaricu u kojoj su djetetove stvari za osobnu higijenu. A dječji bi ormar trebao izgledati tako da dijete može samo skinuti s police ili vješalice ono što ujutro želi obući. O ormaru ću pisati u posebnoj objavi, jer je on posebna priča.
Pripremite se na to da, ako djetetu učinite dostupnim sve što mu treba, možete računati i da će se sve to naći tamo gdje ne treba. Pa tako, kod nas se nerijetko pribor za jelo nađe u kupaonici na podu, naravno, ako samo na minutu okrenem leđa i koliko god ja pričala s Vendi o tome kako žlica nema što raditi u kupaonici, ona će se opet povremeno tamo naći.
Ideje neviđene
Četkicu za zube našla sam na balkonu, a jednu je čak i bacila u dvorište. Iz košarice se mlijeko za tijelo našlo u kuhinji pod stolom, a češalj u špajzi. Ako vrata ormara ostanu otvorena, veći dio stvari naći ću ispred ormara.
Dakle, tko ne može tolerirati ovakve ideje, predložila bih mu da ovaj dio Montessori pristupa preskoči. Naravno da ćete uvijek biti uz dijete i nikada neće takvo što raditi kad ste tu, ali dovoljno je da trepnete ili odete iza vrata, već nastaje neka nova ideja.
Akcija – uspavaj se sama
Ovaj projekt koji smo proveli tijekom karantene zaslužuje posebnu objavu. Zato, ovdje ću samo spomenuti kako smo imali priliku promijeniti navike uspavljivanja jer je cupkanje na lopti i nunanje u jednom trenutku postalo neizvedivo. Imala sam osjećaj da bi bila zadovoljna ako bismo je još narednih pet godina ovako uspavljivali.
Montessori pristup predlaže da se od početka dijete budno polegne u krevet i da mu se tek maženjem ili nekim drugim nježnim načinom pomogne pri uspavljivanju. Tu smo se zeznuli od početka, od prvog cupkanja na lopti pri dolasku iz rodilišta. No, nismo imali iskustva, samo previše straha i brige. I tako, za čas smo izgradili naviku da se uspavljuje na rukama i da se cupka na lopti.
Trebalo nam je vrlo kratko da bi se počela sama uspavljivati, a onda smo imali nekoliko faza kroz tri tjedna kad je taj uspjeh bio poprilično poljuljan njenim negodovanjem. No, uz malo međusobne podrške. Odnosno, tatine podrške i ustrajnosti te maminog povjerenja u tatu, Vendi je sama naučila zaspati.
Na kraju, smanjite očekivanja
Ako se prvi put upuštate u odgoj, smanjite očekivanja. Ako ste se već naodgajali, možete samo produljiti moj popis. Odgoj nije ono što piše u priručnicima. Ono je lijepa teorija i kao predstava na pozornici. Iza kulisa vas čeka mnogo toga, uzbudljivijeg i kompliciranijeg. I ne zaboravite, pratite dijete.
Iskreno, nekada stvarno treba modificirati i prilagoditi se djetetu. Nakon što su dvije, tri četkice završile tamo gdje im nije mjesto, od sad do daljnjeg četkica stoji meni na dohvat ruke i dajem joj je kad je vrijeme za pranje zubi. Druge stvari toleriram i nastojim razgovorom smanjiti, odnosno, promijeniti.
Uglavnom, često ćete se osjećati nemoćno, ali nitko vam ni nije rekao da ćete s djecom imati stvari pod kontrolom. Još ćete manje moći kontrolirati što rade kad vas nema, a o bitkama s baka servisom, pročitajte objavu – Tanka je linija između pomoći i miješanja u odgoj.
Trackbacks/Pingbacks