Šećer u vrtiću
Potaknuta raspravom koja je neki dan nastala na Facebook grupi vezanoj za dječje vrtiće, odlučila sam se dotaknuti teme koja je u zadnjih nekoliko godina sve popularnija. Osobito zato što su nam djeca najdeblja u Europi i zato što se konačno, ali puževim korakom, događaju promjene u navikama. Pri tome mislim u navikama u prehrani po školama, vrtićima i bolnicama, a to kako tko jede kod kuće je druga priča.
Objavu s Facebook grupe prenosim u cijelosti:
“Možda glupo pitanje, ali možda netko ima i odgovor.
Hrana i piće u vrtićima, zar im se fakat više isplati dati djeci Čokolino od recimo griza i zobenih pahuljica? I zašto šećere čaj? Zar nije zdravije da piju vodu?
S tim da pitam za sada za najmlađe, mlađa jaslička grupa. Svi se čude kako doma ne jede Čokolino i ja se čudim zašto u boci zamijeniti vodu sa zašećerenim čajem. Čemu to?”
Nastavak rasprave
U raspravu su se uključile i druge majke i sve su imale istu tvrdnju, kako se Čokolino daje, ali povremeno, vrlo rijetko. A čaj nije zašećeren, već zaslađen medom. Svi se sjećamo slatkog čaja iz vrtića, zar ne? Ako ne iz vrtića, tko je imao priliku boraviti u bolnici, zna za slatki bolnički čaj. Doduše, (pre)slatki, ali taj se okus pamti.
Promjena priče
Majka koja je stavila objavu isprva je iznosila zabrinutost za činjenicu da je Čokolino mnogo skuplji od griza ili zobene pa, kao, kako je to isplativo vrtiću? No, naravno, priča je brzo dobila drugu stranu, a izazvala sam je ja svojom tvrdnjom da je Čokolino povremeno u redu jer ima dobre nutrijente i dodane vitamine. Naravno, na to dobivam odgovor s podatkom da u 100 grama Čokolina ima 39 grama šećera. Svi ostali komentari bili su vezani za to da je to šećer, Šećer, ŠEĆER…
Šećer je problem
Dakle, kao što sam otpočetka pretpostavljala, nije problem isplativost ili visoka cijena Čokolina, nego šećer u Čokolinu. Šećer na koji se s razlogom zadnjih godina ozbiljno upozorava, ali, naravno, taj isti šećer u nekim je slučajevima došao na crnu listu na kojoj se nalazi i nuklearno oružje.
Rješenje postoji
Uvijek postoji opcija da se djetetu da doma doručak, tako mi radimo jer Vendi baš ne voli promjene na jelovniku. A, ako znam da sam je odvela situ u vrtić, onda ne moram razmišljati je li htjela ili nije htjela doručkovati, je li bila gladna i nezadovoljna zbog toga ili je sve bilo u redu. Isto tako, tete su mi rekle, da ako dijete nešto ne želi, uvijek imaju alternativu u obliku kruha i namaza.
Rasprava
Kad sam to u komentarima iznijela, javila se jedna, vjerujem, odgojiteljica (jer joj na profilu javno piše poslodavac) i objasnila mi, meni neukoj, da su tete odgojiteljice i da one ne mogu dati djetetu nešto drugo jer bi to moglo izazvati alergijsku reakciju. Kad sam ponudila objašnjenje kako joj mogu dati nešto što je možda drugi dan na jelovniku, a nisam se dovoljno konkretno izjasnila, dobila sam odgovor. Prije svega, gospođa je rekla kako ne zna u kakav to vrtić ide moje dijete i kako se valjda tamo ponedjeljkom kuha za cijeli tjedan. Nakon mog konkretnog odgovora da je riječ o kruhu i namazu, rasprava se nije nastavila.
Stvar dobre volje
Naravno, u razgovoru s tetama koje poznajem, čula sam ono što sam i pretpostavljala. Ponuditi alternativu djetetu koje nešto ne voli, stvar je dobre volje odgojitelja. Pa, to što naše tete mogu dati nešto drugo, ne znači da će tete u grupi pokraj učiniti isto. No, naravno, stvar je i dogovora unutar samog kolektiva.
U svakom slučaju, uvijek postoji opcija da dijete od doma dođe sito pa je do prvog međuobroka ili ručka sito.
Činjenica je
Šećer ne možemo izbjeći jer je skriven u svemu. Kad bismo isključivo jeli svježe voće i povrće i meso te žitarice, mogli bismo ga izbjeći. No, to je velikoj većini poprilično neizvedivo. U običnom jogurtu ima šećera, a da ne govorim o gotovim jelima, konzervama i raznim namazima koji ga sadrže, a da to nemate pojma.
Jelovnici gradskih vrtića
Hrana u gradskim vrtićima zadnjih se godina poprilično promijenila, tu su uključene stručne osobe, nutricionisti koji su sastavili preporuke i smjernice, a vrtići su se svaki po svom prilagodili smjernicama. U svakom slučaju sol i šećer su minimizirani i vjerujem da više nema onih finih buhtli za užinu niti bijelog kruha. Djeca se imaju priliku u vrtiću kvalitetno hraniti i vjerujem da se mnoga jedino tamo zdravo hrane.
Bez šećera
Kako sam se raspitala kod svojih vrtićkih izvora i saznala iz prve ruke, prije nekoliko godina šećer je, doslovno, izbačen iz vrtićkih jelovnika, soli gotovo da nije bilo. Preko noći sve su namirnice dobile svoju zdraviju varijantu. Naravno, to je bio šok, kako za osoblje, tako i za djecu. Sigurna sam da većina te mnoge zdrave namirnice nije imala prilike probati kod kuće. Nakon prvotnog šokantnog preokreta, ipak su shvatili da malo šećera i soli mora biti prisutno u prehrani. Odnosno, tu i tamo, pojavit će se Čokolino ili neki keks i slatki desert, a ja tu zaista ništa loše ne vidim.
Navike u hrvatskim kućanstvima nisu se previše promijenile
Iako je to samo moje mišljenje, ipak mislim da su rijetki koji su poprilično promijenili svoje prehrambene navike. S jedne strane, navika je gadna stvar, a s druge strane postoji uvjerenje da je zdrava hrana skupa. Naravno, predsjednikova se supruga našla na stupu srama prije koju godinu i dalje je se često citira kada je u pitanju rezanje tamnog kruha na tanje kriške. Žena je bila u potpunosti u pravu. Voljela bih da me uvjere kako možeš bez problema pojesti istu količinu bijelog i crnog kruha i da će te jednako zasititi.
Zdravi sendviči
Nedavno je složila prijedloge sendviča za školarce, koji su odlični i, iskreno, koristim njene ideje za svoje sendviče. Naravno, opet je lavina negativnih komentara nastala jer su, navodno, skupi, jer se navodno, nema vremena djeci raditi takve sendviče i jer jednostavno, kakvi su to sendviči, onak’? Nijedan nema parizer i bijelu žemlju. I tko bi djeci sad pripremao užinu, kad mogu sve kupiti u pekari kraj škole?
Iskreno, nekako sam se baš tužno osjećala kad sam ono jutro nakon što sam rodila za doručak dobila dvije debele šnite crnog kruha (izrazito bijele boje) i dvije šnite Poli salame. Mislim, ako je to primjer nutritivno balansiranog doručka, onda sam ja poprilično pogriješila po pitanju prehrane. No, s druge strane, mnogima je to najnormalniji doručak i uopće ne razmišljaju o tome. Nakon tog doručka, dosta sam razmišljala o svojim prehrambenim navikama.
Dvije krajnosti
Imala sam se prilike susresti s dva krajnja mišljenja. Jedna su strana moji poznati, uglavnom stariji, koji uopće ne razumiju zašto šećer jedem minimalno, zašto slatkiše izbjegavam maksimalno i zašto jedem, primjerice, proso umjesto tjestenine. Njima je to bez veze i, naravno, oni svoje navike neće promijeniti. A mnogo je i takvih roditelja koji isto tako odgajaju djecu i onda se ta djeca smiju onoj djeci koja u školu donose voće ili nešto zdravo za užinu. Jer, ok je ako jedeš čips pod odmorom, a nije u redu ako jedeš jabuku.
Druga krajnost
Drugi je klan oni koji su šećer, odjednom, doživjeli kao nuklearnu prijetnju. Poznajem nekolicinu takvih koji su u nekom trenutku života primorani zbog zdravlja ili činom što su postali roditelji, odlučili zabraniti ulaz šećeru u svoj život. Što se tiče odraslih, oni imaju svoj stav i razlog za izbacivanje šećera i to je u redu, tu se ne želim miješati. No, većina njih ima djecu i djeci nikada ne daje slatkiše. Uče ih da je rafinirani šećer loš i koriste zamjene za njega. Sve je to u redu dok djeca ne krenu prijateljima, na rođendane i kod drugih ljudi. Onda će, gotovo sigurno imati priliku pojesti slatkiše. Tu će priliku, u svakom slučaju iskoristiti, a roditelji će biti ljuti, nervozni i nemoćni jer njihova djeca jedu šećer. Ne samo da jedu, nego se ne odvajaju od stola jer imaju neopisivu želju za tim slatkišima koji u njihovom domu ne postoje.
Još su jedna, potkategorija oni roditelji koji djeci pričaju protiv šećera i kontinuirano ih zbunjuju jer im taj isti šećer koji je zlo, svakodnevno daju. Što time postižu? Ne znam.
Djeca su pretila i hrane se jako loše
Realno, što imate od hrane blizu škola? Osim pekara? Druge pekare. Koliko djece pod velikim odmorom ide u pekaru? Skoro svi. I nije problem taj jedan slatkiš dnevno, ponekad i dva. Problem je sve drugo, prazne kalorije, peciva, gazirana pića i brza hrana. Problem je kad djeca s podsmijehom gledaju one koji jedu brokulu i grickaju jabuku.
Navike kod kuće
Dobre navike kreću od kuće i nije ih potrebno radikalno promijeniti, već malo po malo izmijeniti, običnu tjesteninu zamijeniti onom od integralnog brašna, umjesto slatkiša ubaciti u jelovnik voće i orašaste plodove, a sokove zamijeniti vodom. Tu je već pola posla napravljeno.
Kako mi to radimo?
Mi se hranimo raznovrsno i zdravo, rekla bih. U našoj je prehrani mnogo povrća i voća, meso, riba i žitarice. Ne jedemo kruh, pijemo vodu i u špajzi uvijek imamo nešto slatko.
Najčešće se sladimo granolom, suhim voćem i orašastim plodovima ili svježim voćem. No, zasladimo se, kad nam dođe želja, čokoladom, keksima ili sladoledom.
Dakle, nismo izbacili šećer, samo smo ga davno smanjili jer smo shvatili da smo mnogo manje umorni kad ga minimalno konzumiramo i da nam ostane prostora za druge namirnice i što je najvažnije, nismo za pola sata opet gladni i željni slatkog.
Što već sada govorim Vendi?
Iako, uglavnom, pojedem nešto slatko dok je nema blizu, ne skrivam se uvijek. Dapače, dok smo bili na moru, svaki smo dan jele sladoled. Ako me vidi da jede, ponudim joj. Za sad joj ne objašnjavam teoriju rafiniranog šećera. Ponekad zna sama doći u špajzu i pokazivati prema kutiji na polici u kojoj su slatkiši. Ako nije jela slatko taj dan i ako je vrijeme za slatko, ponudim joj keks ili komadić čokolade. Ako nije, preusmjerim je prema voću ili obroku koji je čeka na stolu.
U svakom slučaju, mislim da je važno da joj oboje budemo u budućnosti primjer. Dakle, ne možemo jesti slatkiše i govoriti da su loši ili, još gore, konzumirati ih, a njoj braniti. Odnosno, kako mi je objasnila gospođa koja je stavila objavu na grupu na Facebooku, ona svom djetetu ne brani slatkiše, nego mu ih ne daje. I to je, kako kaže, bitna razlika. Slažem se.
Teško je kontrolirati tamo gdje nemate kontrole
No, ako joj mi uopće nećemo davati slatkiše, ne možemo očekivati da će to isto činiti drugi, vrtići, baka i djedovi, prijatelji, rođendani, škola. Iako sam u početku bila mišljenja da ćemo šećer konzumirati u tragovima, s vremenom, istraživanjem i razmišljanjem promijenila sam pristup.
- Shvatila sam da, prije svega, moram biti realna i prihvatiti činjenicu da je šećer posvuda.
- Vendi će ići baki, baka će joj, koliko se god ja tome protivila, ponuditi slatko.
- Ići će u jaslice, sigurno će biti nečeg slatkog.
- Vidjet će, kad tad, nas da jedemo slatko.
- Vidjet će slatkiše u trgovini.
- Bit će veća, družit će se s djecom koja slatkiše jedu pod normalno.
Dakle, moram zaboraviti ideju da se svrstam u kategoriju onih koji će biti u potpunosti protiv šećera. Doma, u pravilu, nećemo jesti slatkiše, ali ćemo se povremeno zasladiti. U drugim je slučajevima ne mogu, ne želim i ne trebam kontrolirati. Učit ću je da je sve drugo ispred slatkiša i brze hrane, odnosno, da se može zasladiti voćem, suhim voćem ili orašastim plodovima. No, da je normalno pojesti sladoled, keks ili malo čokolade.
Kad vas osuđujuće gledaju u parkiću
Bile smo neki dan u parkiću, na putu do parkića sam si kupila buhtlu s čokoladom, jer je nisam jela sto godina i baš mi se nešto tako jelo. Naravno, kad sam je izvadila iz škanicle Vendi me tražila da joj dam. Osjetila sam kako me jedan tata osuđujuće gleda dok je gulio mandarinu svojoj, otprilike, šestogodišnjoj djevojčici. Ista ta djevojčica, deset minuta prije je rekla Vendi, dok sam stajala kraj nje na vlakiću: “Gubi se, lupit ću te nogom u glavu.” A on na to nije ništa rekao. I baš sam si pomislila, kako je tužno što me tako gleda jer joj dajem buhtlu s čokoladom, a ne vidi problem u riječima koje je izgovorilo njegovo dijete.
Ne sudite na temelju jednog slučaja
Složila se na onoj objavi, sa mnom, jedna majka. Imala je, kaže, nekoliko situacija, kad je bila u parku s djetetom pa mu je dala da gricne neku grickalicu ili nešto iz pekare. Kaže, kako je glupo što ljudi donose zaključak da svoje dijete nezdravo hrani na temelju toga što su ih vidjeli jednom u parkiću kako jedu neku “glupost”. I baš je tako, ponekad ćemo se naći negdje, poželjeti nešto gricnuti i nećemo razmišljati je li slano ima li previše šećera i sl. O tome ćemo kod kuće. Iskreno, ima li što ljepše od šetnje Maksimirom sa sladoledom u ruci?
Šećer na kraju
Odustala sam od ideje da je potpuno izbacivanje šećera iz prehrane dobra opcija. U slatkišu ne vidim problem, dokle god je naša prehrana zdrava i raznovrsna. I dok će se voće, povrće i žitarice svakodnevno naći na našem jelovniku, meso nekoliko puta tjedno, slatkiši će biti tu prema povremenoj želji. Isto tako, neću nikada pokušati utjecati na to što Vendi slatko može jesti na drugim mjestima, niti joj pričati u potpunosti protiv šećera, a istovremeno joj ga davati.
Mislim da je važno već kod kuće učiti djecu o tome koje su skupine namirnica korisne, a koje manje korisne. I ne im samo pričati, već svojim ponašanjem biti primjer. To su stvari koje se ne trebaju prepustiti vrtiću ili školi.
Trackbacks/Pingbacks