Trgovina i djeca, sklizak teren ili ne?
Postoje roditelji koji svoju djecu nikada ne vode u trgovinu. I to nisam imala pojma do nedavno. Onda sam pročitala komentar jedne majke koja je objasnila kako djeci nije mjesto u trgovini i da ona svoju djecu ne bi nikada vodila u trgovinu. Potaknulo me to na razmišljanje i pisanje ove objave. A ovo su razlozi zašto ja uglavnom idem s djecom u kupovinu i načini kako preveniram neželjene događaje.
Nemam izbora
Zbog našeg načina života, najčešće ne mogu otići sama u trgovinu. Zapravo, rasporedimo si tako da jednom mjesečno netko od nas dvoje ode sam u obnovu zaliha, a ostalo kupujemo u hodu. Ponekad, samo skoknemo sami ili na povratku iz vrtića odemo i kupimo što nam treba. Dakle, odlazak u trgovinu bez djece zapravo je iznimka.
Kupovina nije izlet
Pa, ipak, u trgovinu idemo kad moramo, a ne iz dosade. Kod nas nema vikend izlazaka u šoping centre, već su vikendi rezervirani za trošenje energije koju nismo uspjeli potrošiti preko tjedna.
Ipak, meni je najdraže kad Mato i Vendi odu sami u kupovinu. Ona vozi mala kolica, on me 10 puta u međuvremenu nazove jer shvati da pola toga nisam stavila na popis. I, naravno, na kraju se vrate s još nekoliko ekstra stvari koje Vendi uspije užicati. ?
Osjećaj samostalnosti
Shvatila sam koliko je bitno dati im i u ovakvim situacijama da “budu veliki”. Nekoliko smo puta dali Vendi da ona plati dok smo na blagajni i baš je bila ponosna. Nakon nekoliko dana, ustaje jedno jutro i pita me da joj dam “noci” (novce). “Što će ti?” Idem si pupiti peci. (kupiti pecivo). Njena odlučnost me u tom trenutku rastopila.
Misliš da je s jednim djetetom teško ići, a onda shvatiš da je s dvoje kao da vodiš cijeli razred
Jednu nosim ili guram u kolicima, drugoj po tiho ponavljam: “Nemoj ništa dirati.” “Budi blizu mene.” “Dođi.” I, tako, ponavljanje je majka… Stvarno je potrebno dobro se organizirati i predvidjeti sve moguće prepreke. Ili ne, i onako će biti nekih komplikacija. Samo dobra izolacija na živce i no stress.
Zapravo, tek kad odem samo s jednom od njih je dvije, shvatim kako je s njih dvije bilo koja obveza mnogo kompliciranija. Ono, doslovno ne dvaput, nego 22 puta. Ali, udri brigu na veselje.
500 puta podsjetiš
Prije svega, priprema je pola posla. Recimo, ja se pripremim da ću mnogo puta reći “nemoj, ne diraj, to nam ne treba i ne može”. Isto tako znam da ću morati podsjećati da smo se dogovorile kako će si samo jednu stvar izabrati. I da, po jedna stvar iz različite kategorije proizvoda nije jedna stvar, već njih pet.
Tu i tamo prijetiš
Ne doslovno. Ono, samo pogledam, i već zna što mislim. I zna da ne smije činiti ono što čini. Zapravo, vjerojatno već zna čim se odluči napraviti nešto što ne smije. Naravno, kad prijeđe granice, onda i moj ton glasa postaje drukčiji.
Online kupovina i opcija pokupi
Još kad sam bila trudna s Vendi, počela sam prakticirati opciju pokupi tamo gdje se nudila. Zadnjih godinu dana, gotovo sve kupujem online, kad ne želim ovisiti o dostavi, odaberem opciju pokupi. Tako opet odemo svi u kompletu do trgovine, ali ne trošimo vrijeme ni živce na hodanje između polica.
Unaprijed se dogovorimo
Vendi s dvije i pol godine itekako shvaća da odlaskom u trgovinu može nešto užicati. Uvijek se šalimo da će, kad porastu, Matu voditi u kupovinu, jer on je prosječan tata, sve bi kupio što ga dijete traži. ? Kod mene ide drukčijim redoslijedom. Unaprijed se dogovorimo. Primjerice, kažem joj da idemo samo po jednu stvar, stavim novce u džep i pokažem joj da sam samo to ponijela te objasnim kako ništa drugo nećemo kupiti. U tom slučaju, uglavnom, nema problema. Ili, kažem da idemo u trgovinu i da si može nešto izabrati. Najčešće, teško je odlučiti, pa prvo uzme sok, onda bi ipak sladoled, a onda se na kraju vrati soku. Isto, nema problema. Zapravo, problem samo nastane ako se unaprijed ne dogovorimo. Ali, trudim se da mi se to ne dogodi. Nedavno je, kad me nakon dvije vožnje na vrtuljku tražila da joj kupim još nešto, a ja nisam htjela, rekla baki da će idući put ići s njom. ?
Ako ovo da, onda ono ne
Ponekad, pokušava, što je najnormalnije za dvogodišnjake, pomaknuti granice dogovorenog. Primjerice, dogovorili smo jednu stvar, ona već uzima drugu. U toj osjetljivoj situaciji izbjegavam reći da ne može jer to je kao da sam je pogodila u srce. Umjesto toga, kažem: Može, ako uzmeš ovo, onda ono što si uzela prije, vrati.” Nekad vrati prvo, nekad ono što je uzela drugo.
Nisam za opciju potpunog izbjegavanja
Neke stvari u životu možemo, moramo ili trebamo izbjegavati. No, odlazak u trgovinu je kao i odgađanje prelaska ulice. Morat ćete, kad tad, otići u trgovinu, odnosno, vaše dijete. Radi se o jednom bitnom aspektu socijalizacije. Dijete se uči ponašati u trgovini (gleda vas kao primjer), bira, odlučuje i razmišlja.
Kako se ponašati u trgovini, što se smije, a što ne, naučit će upravo iz prakse povremenih odlaska u trgovinu. Tako da, ako mene pitate, provedite ih sa sobom i samo keep calm, vaš stajling to može podnijeti.
