Sreća u jaslicama
Danas idemo s osmijehom u jaslice. Kad ujutro kažemo: “Idemo se obući i obuti i krećemo u vrtić!” Vendi već ide prema hodniku, uzima tenisice s police i pokušava ih obuti. Imam osjećaj kao da je davno bilo ili uopće nije bilo onog teškog razdoblja. Onih odlazaka kad bi obučena i obuvena ležala na podu nasred hodnika i urlala. Onih rastanaka kad bi plakala pri ulasku u svoju grupu kao da je bacam lavovima. Onih trenutaka kad otvorim vrata, a suze poteku, kao da me čekala godinama. Danas hoda sama prema vrtiću ili traži ujutro da uzmem kolica i vozim je do vrtića. A do prije dva tjedna držala se za moju majicu dok bih je nosila prema vrtiću, kao da se drži za rub litice i spašava živu glavu prije pada u provaliju.
Neke se stvari ne zaboravljaju
Ona se neće sjećati ovih prvih mjesec dana, a ni prvih godina u jaslicama, ali ja ću vječno imati strah da bi se negodovanje moglo ponovno vratiti. Ostat će mi sjećanje na prve tjedne. Kako je bilo mučno nama, tako je i njoj, samo ona će zaboraviti ili je već zaboravila, a nama će uvijek ti trenuci ostati negdje urezani u mozgu. Danas ulazi u sobu kao heroj, raširenih ruku i trči prema jednoj teti, drugoj teti ili stričeku. Danas spava u vrtiću po dva sata i jede sve, uključujući meso, ribu i brokulu, koje doma nije željela ni pogledati. Odlazi u vrtić bez negodovanja, iako i dalje na pitanja ide li sutra u vrtić i voli li ići u vrtić jasno odgovara: “NE!”
Iza nas je uzbudljivih mjesec i pol. Bilo je poprilično stresno i, koliko god sam se pripremala i čitala o tome što nas čeka, opet sam se osjećala nespremnom i iznenađenom u nekim trenucima.
Bolest
Iako smo na kraju zaključili da je svoju prvu pravu virozu pokupila na drugom mjestu, a ne u vrtiću. S procesom privikavanja na novo okružje dogodila se ta viroza. Od četvrtka do ponedjeljka. U srijedu me iznenadila svojim valom nezadovoljstva otkako se vratila u vrtić, plakanjem, potocima sline, potocima iz nosa, suzama koje tako rijetko vidim, trljanjem oči, držanjem za glavu, nezainteresiranošću. Iako sam već slutila da nas čeka bolovanje, nekako sam je htjela utješiti i smiriti pa smo se svi spakirali i otišli u šetnju, ali razina zadovoljstva bila je godinama daleko od one uobičajene.
Znala sam
“Sutra ništa od vrtića.” – Misliš? Rekao mi je nesigurno. “Znam. Imam osjećaj.” I to čulo koje imaš kao mama, o kojem pričaju i za koje ne vjeruješ da postoji dok ga ne doživiš, skroz je pogodilo. Ujutro se ustala bolesna, neraspoložena, samo je tražila cicu i ležala na prsima. Dva je dana prespavala na nama, uglavnom, na tati jer je na njemu, očito, udobnije ležati. Veća je površina, zaključili smo. Ali to nije sve. I ja sam se razboljela dan nakon, tako da je krenuo i moj proces privikavanja na viruse. I dok je ona preboljela tu virozu i nastavila dalje. Ja sam, evo, i mjesec dana nakon prve viroze bolesna. I to sam sad već treći ili četvrti put slomljena, šmrcava i kašljucava.
Kao iz kopriva
Najstresnija mi je bila noć s petka na subotu kad se pojavio osip. Odnosno, trodnevna groznica. Iako je prve plikove imala po nogama još u petak popodne, mislila sam kako ju je komarac ugrizao jer smo stajale baš predvečer na balkonu. Mene su gnjavili pa sam zaključila da su i nju. Oko ponoći, išla sam je presvući, bila je budna i nekako nezadovoljna, tražila me vode i popila pola čaše. Nakon što smo ugasile žeđ, raskomotila sam je jer sam joj planirala provjeriti temperaturu, a kad tamo šok. Trbuh joj je izgledao kao da je ležala u koprivama. Ok, ne grebe se, znači, ne iritira je. No, je li to reakcija na paracetamol? Vrtjelo mi se kroz glavu svašta, ali onda sam se sjetila trodnevne groznice. Guglala sam, naravno da se to ne radi, i slala fotku mami. Vidjela sam da su fotke primjera trodnevne groznice slične ovom što ona ima.
Pričekati jutro…
Odlučila sam je pokušati umiriti i uspavati pa ćemo vidjeti ujutro. Legle smo zajedno, tako da je mogu imati na oku ako bude potrebe za snižavanjem temperature koja je konačno padala i da joj tu i tamo popipam trbuščić i provjerim stanje s osipom. Zaspale smo obje, a noć je protrčala. Otvorila sam oči u jednom trenutku, ugledala je kako mirno leži i spava. Pogledala sam na sat, 7.10. “Ajme, kad već?” Prošla je cijela noć. Pipala sam joj čelo, ruke, noge i nije bila vruća, možda malo toplija, ali ovako dobro pokrivena i ja sam bila topla.
Raskopčala sam je, a na trbuhu više nije bilo ničega. Da nisam fotkala, pomislila bih kako sam sanjala i umislila onaj šok oko ponoći.
U utorak se vratila u vrtić, ali bio je to najteži tjedan u procesu privikavanja. Toliko suza, toliko negodovanja, ljutnje, tuge, nezadovoljstva. U tjedan dana skupilo se koliko nije u prvih godinu i četiri mjeseci života.
Pobune
Za sada, ostala je još samo jedna faza od svih faza pobuna i negodovanja. Ona se događa nakon vrtića. Prvo se jako ljuti ako je ne nosimo, a postala je teška jer je počela jesti sve što joj se ponudi, pa ju više nije jednostavno nositi. Onda se ljuti jer… Ne znam koji je zapravo razlog, pa se baci na pod i plače. I tako se smjenjuju tantrumi tijekom popodneva, između igranja, slušanja glazbe, čitanja i plesanja. Kad je lijepo vrijeme, odemo u šetnju jer, nekada, jednostavno ne znam kako je zabaviti kad je ljuta. Oko šest je već hvata kriza pred spavanje. Po novom, više se ne voli kupati i između šest i sedam počet će bacati stvari, lupati i negodovati, a suze su znak da je vrijeme za počinak, jer… “Već malo drijema, snage nema, Zvonko spreman je za san, jer sutra je novi dan…”
Osjećam se, uglavnom, poprilično nemoćno i loše u trenucima kad ne znam kako joj pomoći. Ne znam je li gore pustiti je da se smiri ili pokušati biti kraj nje i pomoći joj.
Copy-paste
Vidjela je od ekipe u vrtiću puzanje, pa se ponovno, tu i tamo, vrati na puzanje. Najbolja je dok pokušava pobjeći puzajući, kao da zaboravi koliko je brza kad trči. Isto tako, neki si je dan poželjela dudu jer skoro svi u vrtiću imaju dudu u ustima. Hodala je po stanu i nosila dudu u ustima koju je našla u ladici, bila je jako ponosna.
Osim toga, pročitajte naše dojmove Jaslice da ili ne?
Sve na jelovniku je jestivo
Iza nas je teško ljeto i koliko god to svako malo spomenem, toliko nisam još spremna napisati objavu kako smo se borili da barem nešto malo pojede u periodu kad nije htjela niti pogledati hranu. Do tada, jela je sve i nije baš bila izbirljiva, držala je batak u ruci i glodala ga, obožavala je njoke, povrće je jela koje god joj se ponudilo, voće baš i ne, osim jabuka i lubenice. I jedino što je jela u fazi nejedenja bile su bakine griz noklice bez jaja u juhi.
Muke po hrani
Nakon te faze odbijanja, polako smo se stabilizirali i to tjedan prije početka jaslica. Baš mi je bilo stresno, jer sam znala da postoji mogućnost povratka na potpuno odbijanje i svaki sam dan išla sa strahom u vrtić i s mišlju da će mi tete reći kako ništa nije jela.
Vendi jede meso
No, ona je svaki dan jela, nekad manje, nekad više. Jedan je dan za užinu pojela pet mandarina, a obožavala ih je i dok još nije bilo preporučljivo da ih jede. Bila sam neopisivo sretna kad mi je jedan dan teta rekla da je pojela dva komada mesa veličine našeg dlana. “Vendi jede meso?” Nisam mogla vjerovati.
A onda je došao petak. Jela je ribu, idući je jela lignje. Naravno, kad joj doma to ponudim, ne želi me ni pogledati, a kamo li sjesti za stol.
Sve u svemu, s vremenom sam osjetila malo olakšanje jer sam znala da nije gladna i da će, u svakom slučaju, nešto pojesti.
Želi i brokulu
Završilo je na tome da me jedan dan doma tražila brokulu. U nevjerici sam je dva puta pitala želi li jesti brokulu. Inače, nju je jednom probala i nije ju više htjela pa je, zapravo, više nisam ni nudila. Mislila sam si, ok, sad ću skuhati brokulu i na kraju ću je ja pojesti. No, ona si je lijepo sjela za stol dok se kuhala brokula, prije toga je iz svoje ladice uzela vilicu i čekala. Povremeno me požurivala: “NJAMI NJAM, NJAMI, NJAM, NJAM NJAM…” Stavila sam joj brokulu na tanjur i nisam mogla vjerovati što gledam. Vendi jede brokulu. Davi se u njoj, natrpala je puna usta i sad žvače, a već drži druga dva komadića u rukama.
Toast time s tatom
Svidjelo joj se kad je tata jeo tost s maslacem pa sad njih dvoje imaju popodne ili vikendom druženje uz krišku tosta. Ne želi ga jesti samostalno, ali mi ni ne dopušta da joj ja dajem komadiće, već, obvezno, mora on. Ako ne dođe u kuhinju, uzme tanjurić i odnese mu u sobu.
Premorenost od jaslica
Još uvijek nismo našli neko dobro rješenje za umor koji prevladava nakon vrtića. Iz tog umora isplivaju tantrumi, bacanja po podu, lupanje i bacanje stvari, ljutnja, želja za nošenjem i negodovanje kad je spustimo iz ruku. Pa se ljuti na tatu, iz nepoznatog razloga, svaki dan prvih sat vremena nakon što dođe kući. I to neovisno o tome je li ju on doveo doma ili ja. Ne želi k njemu, ne želi ga gledati, ljuti se ako joj se obrati. I onda samo, odjednom, promijeni program i samo njega gleda, njemu da joj našprica nos, od njega želi uzeti sirup, i sve je divno i krasno.
Uglavnom, znamo se izležavati desetak minuta, ona se umiri i leži na jednom od nas. I to je sve od popodnevnog odmora. Naravno, nije dovoljno da bi ostala budna nakon 19, a već joj je u 18 puna kapa svega i više se ne želi kupati, ne želi se igrati i nije zadovoljna ni s čime. Zapravo, ne znamo tko se više raduje njenom odlasku u krevet, mi ili ona.
Promjene u spavanju i jaslice
Sad smo u novoj fazi digresije sna i nas je velike poprilično iscrpila. Počela je ova faza s buđenjem oko pet, a nakon toga spavanje više nije došlo u obzir. Nekoliko je dana bilo još podnošljivo, a onda sam je pustila da se igra, dok bih ja ležala na kauču i drijemala. Znalo mi se dogoditi da malo zatvorim oči i dok ih idući put otvorim, sve bi igračke bile nasred sobe.
Trenutno se budi u pola četiri i više ne želi biti u krevetiću pa zajedno ležimo na kauču i drijemamo, nekad do šest, nekada do pola sedam. Uglavnom, sad mi je uskraćeno razdoblje najboljeg sna, ono oko pet, pa se osjećam poprilično strgano pored svih viroza koje su se na mene nalijepile.
Svaku večer odlazimo na spavanje u nadi da ćemo se, nekim čudom, probuditi u šest, pola sedam, sedam i pitati kako nam je to uspjelo, bez suza i ustajanja.
Potreba za pažnjom
Prije, kad bismo bile same, igrala bi se i ne bi me ni gledala. Kad smo zajedno doma, druga je priča. Obvezno bi morala biti između nas, ispred nas ili pokraj, samo da nju gledamo. No, i to se malo promijenilo. Kako god, bile same ili svi zajedno doma, ima potrebu biti tu, kraj mene, držati mi se za nogu, nositi se, sjediti u krilu. Želi da joj natočim vodu, ali i ne da je ispustim iz ruku dok to radim ili da joj operem jabuku i ogulim, ali ne želi u tom trenutku stajati kraj mene. Ako je spustim na pod, legne i plače ili me drži za nogu i ne da mi da se pomaknem. Naravno, još usput suze i nos obriše o moje hlače.
Zahvalni što imamo malo više vremena
S jedne strane, nastupilo je olakšanje jer znamo da je prihvatila vrtić, dobro se slaže s tetama i stričekom, zainteresirana je, igra se, jede, spava, zabavlja, a s druge strane, čeka nas naporno poslijepodne.
Baš smo razgovarali kako bi bilo tek stresno da radimo svaki dan do 17, a da je ostavljamo u jaslicama oko pola 9. Zapravo, zahvalni smo što možemo s njom provoditi, ipak, malo više vremena. Jer to razdoblje nakon 17 pa do odlaska na spavanje više nije ispunjeno niti njenim prevelikim interesom, niti zadovoljstvom. Umor uzme danak i sve mu je podređeno. Promjene su tu i ponekad nam je teško, ali, mislim da poprilično dobro podnosimo sve što nas snađe. Ja sam ta koja se više nervira, ali sreća, imam glas razuma kraj sebe pa se lakše skuliram.
O slobodnim mjestima u gradskim vrtićima i jaslicama, možete se informirati ovdje.
