Priča o istoj djeci, koja se mogu toliko različito ponašati, ovisno o okolnostima
Postoje neke situacije koje su neobjašnjive i zato kažem da se osjećam kako ne pričamo o istoj djeci. Doduše, neke situacije mogu psiholozi objasniti, no, neke nas redovito iznova fasciniraju. Ponajviše koliko se njihovo ponašanje razlikuje kad smo same doma, odnosno, kad su sami doma i kad smo svi skupa. Vjerojatno, još više osjetimo mi koji su nam rasporedi takvi kakvi jesu, skroz dinamični i promjenjivi. Ne znam imaju li ovakvu situaciju roditelji s “normalnim” radnim vremenom. Možda mi imamo osjećaj da je kod nas drukčije kad se Mato svaki put nakon dva, tri ili pet dana izbivanja vrati, kao da moraju nadoknaditi sve propušteno.
Znaju koliko on voli zore bile, kad je doma, evo njih u šest pred vratima naše sobe
Prva neobjašnjiva činjenica je da one uvijek, ali uvijek spavaju do sedam, pola osam kad smo same doma. Doista, kao da osjećaju obvezu ustati ranije kad je on doma. A svaku večer, kad je doma, izrazi istu želju, da ujutro spavamo do sedam. Sad smo ih, jednostavno, počeli “varati” tako da dok dolazi kasno doma, ne najavljujem im da će ujutro biti doma i tako znam da se neće opet ustati u šest. Ali, kad znaju da je doma, evo njih u 6, najkasnije u 6.30 pred vratima. “Oćemo se igrati buuu?” Dolazi s pitanjem dok već u ruci ima dekicu za skrivanje.
Znaju koliko se tata mora igrati, trude se ne dati mu ni minute mira
Kad je tata doma, tata ne može disati. Tata je otišao u kupaonicu? Nema problema, čekat ćemo ga ispred vrata. Možemo i lupati po vratima ili plakati. Brže će izaći! Bile smo u istoj situaciji već danas pa znamo. Tata je legao? Nema problema, sad ćemo ga mi zabaviti da se ne bi slučajno odmorio i bio na miru. Tata bi nešto čitao? Kako misli čitati, ako ne čita slonicu Nisitu? Tata bi ručao? Može, a krilo mu je prazno, to ne smijemo dopustiti. Mama i tata su se sakrili na balkon i pokušavaju pričati. Sve u redu, sad treba plakati i zapomagati. Tata je sjeo, a mama sjedi? Kako oni to misle, roditelji trebaju minutu mira? Trebaju, vraga!
Kad sam sama s njima, skroz sam nebitna
Kad ostanemo same, osjećam se jako usamljeno, skroz nebitno. One se igraju i igraju same. Igraju se, ne pitaju za mene. Dođu, nekad traže čašu da si natoče vodu, a ako im je čaša na dohvat ruke, onda me ni ne traže, Vendi natoči sebi pa da Galadrieli. Onda ja nešto radim, one me uopće ne gledaju. Igraju se. Ponudim im jelo, pojedu, bez da me ijedna traži da ju hranim ili da mi sjedi u krilu. Sjednem, pišem, pijem kavu, i dalje me ne gledaju. Pokušavam ih provocirati pa legnem i čitam, uopće nisam bitna.
Naravno, kad smo oboje doma, ništa od toga se ne događa ni u najluđim snovima.
Kad je sam s njima to su najbolja djeca u galaksiji
Kad smo zajedno doma, onda je spremanje za vrtić jedan kompleksni posao nagovaranja i pregovaranja da ode i odabere što će obući. Pa, kad odustanem od nagovaranja i odaberem joj ja, onda pregovaramo tko će ju obući i zašto se ne želi obući.
Kad su same s tatom, onda to izgleda ovako: Tata kaže da je vrijeme za vrtić, Vendi ode, odabere si što će obući, obuče se, oni se spreme i odu u vrtić. Ili, on njoj servira doručak, ona pojede, malo ga mota oko prsta s hranjenjem, ali pojede bez problema i sve riješeno. Isto tako, odu do grada, dogovore se što će obaviti, kako, hodaju, nema potrebe za nošenjem, odu na sladoled i sve je tako jednostavno.
Bakino zlato najsjajnije je kad nema mame
Isto je kad odemo baki. Ako sam ja tamo, Galadriel visi na cici ili mi jednostavno ne da mira. Vendi je ljuta na baku ili na tetu ili na djeda i sve je nekako komplicirano i stresno. Galadriel ne želi jesti kad sam ja tamo, Vendi provocira Galadriel, vlada sveopći kaos.
Čim ja zatvorim vrata za sobom i odem, one postaju zlata bakina. Igraju se, jedu, pjevaju, plešu, zabavljaju se, pušu balončiće, druže se s tetom, igraju na dvorištu, na balkonu ili negdje treće. Odu na popodnevni spavanac bez pregovora, pojedu sve za ručak i dočekaju me s osmijehom na licu.
Ali, zašto?
Zašto su stvari tako komplicirane u jednom slučaju, a tako jednostavne u drugom? Ponekad, imam osjećaj da pričam o potpuno različitoj djeci.