Ustali, odustali
Ova je objava kontra one prethodne. Postoje stvari od kojih smo odustali. Vrlo brzo. Nekoliko njih je otpalo s liste kad se rodila Vendi, većina kad se rodila Galadriel. Ipak, nisam sve zapamtila ili ih ne doživljavam kao neke kojima sam se prije protivila pa zato donosim najvažnije.
Jesmo li pogriješili?
Neke me i dalje, ponekad, kopkaju jesu li u redu što smo ih prebacili pod prihvatljive, neke me stvarno više ne dodiruju. Jer, želje su jedno, mogućnosti drugo. Osim toga, stvarnost prije roditeljstva je jedno, a život nakon dolaska djece je drugo.
1. Odustali od pokušaja da budemo “ratnici zdrave hrane”
Većina žena koje znam, dok ostanu prvi put trudne, promjene svoju prehranu iz temelja. Odnosno, sve one koje se nisu zdravo hranile, u trudnoći počnu drukčije razmišljati. I, onda se dolaskom bebe sve to nastavi. Pa, dođe i dohrana, kupuje se nešpricano, organski, bio, ovako i onako… Imala sam priliku i prije nego li sam postala mama shvatiti kako djeca funkcioniraju. Naime, satovi baleta nisu samo satovi, tu se nađu i druženja, putovanja i rođendani. I, onda shvatite da ona djeca koja se samo zdravo hrane, nemaju kod kuće slatkiša, ne piju sokove nikada, ne jedu brzu hranu… budu predvodnici u svim ovim kategorijama. Stoje kraj slatkiša kao pokraj svetog grala, trpaju u sebe kao da sutra ne postoji i onda, bude ti žao jer je dijete u današnje vrijeme željno neke sitnice, gluposti jednog bombona koji bi ga usrećio neizmjerno.
Balans
Mnogi roditelji s vremenom odustanu od bio, eko i organskih namirnica i uključe dijete u prehranu ostatka obitelji. Zapravo, svi to naprave, prije ili kasnije. No, neki ostanu vjerni tome da slatkiša i sokova te brze hrane nema u njihovoj prehrani. I to je u redu, sve dok pred drugom djecom ne ističu to kao da je slatkiš ili pomfrit najveći problem na svijetu. Ili, dok ne pošalju dijete na rođendan pa misle kako ono ni pod razno neće pojesti slatkiš ili čips jer “mi to doma ne jedemo”. Nedajbože da popije gutljaj soka.
Glas razuma
Zapravo, nikad nismo mislili biti ratnici zdrave hrane, ali ako mene pitate, ne bih im davala slatkiše sve dok ne traže, a možda ni onda uvijek. No, Mato je tu bio glas razuma i rekao: “Daj im, ionako ne pojedu više od dva griza, a koja kalorija više, neće im škodjeti.” I trebalo mi je, dok nisam analizirala i prihvatila činjenicu da je to stvarno tako.
Male stvari
Često traže da im kupim sokić ili životinjsko carstvo. I, ne kupim uvijek, ne kupim ako nemamo prethodni dogovor o tome. Ali, kad požele i kad “stavimo na popis” kupimo i jedno i drugo. Sokić nikada ne bude popijen, niti se ne pretrpavaju čokoladicama ili bombonima, ali osjećaju se zadovoljno jer su dobile neku sitnicu koju su “silno željele”.
Lizalica
Isto je dok se Mato vrati s aviona pa ga pitaju: “Što si ti meni kupio?” I, može on donijeti čuda, ali zapravo, očekuju lizalicu koju će dvije minute lizati, ostaviti i zaboraviti.
I zapravo, svidjela mi se strategija jedne mame nutricionistice
Ako ih počnete pratiti nekoliko po društvenim mrežama, shvatit ćete kako gotovo sve imaju istu priču i često nameću isključivo “zdravu prehranu”. No, prateći neke nutricionistice i terapeutkinje vani, shvatila sam kako one ne bježe od slatkiša i činjenice da je u redu djetetu pokraj obroka servirati i bombon ili keks koji je za deseret i to osobito potiču kod djece koja su izbirljiva i teško prihvaćaju nove namirnice.
2. Odustali od pokušaja kontroliranja što rade kad su kod bake
Šokirala me nedavno ideja jedne mame koja je na internetu pitala postoji li u Zagrebu vrtić koji ima video nadzor tijekom cijelog dana. Zamislite, ideju da vaše dijete netko može gledati čitavo vrijeme dok je u svojoj svakodnevnoj okolini, plače, jede, popiški se, spava… Meni zvuči jezivo. Naravno, svi smo mi malo znatiželjni i voljeli bismo znati što se radi kad nas nema. I, isprva, s Vendi me to puno više mučilo. Jede li koji bombon više, sluša li (gleda) koju pjesmu više… A onda sam s Galadrielinim dolaskom profunkcionirala i shvatila onu, kad mačke nema, miševi vladaju. Što rade, neka rade, bitno da su site, čiste i zadovoljne.
3. Od ne dramljenja u javnost
Mislila sam kako je strašno kad djeca drame u javnosti. I nisam imala pojma kako, kad vidim raspad sistema nekog djeteta i roditelja kojem je sve to bonaca, uopće nije u pitanju razmaženo i neodgojeno dijete. Nisam imala pojma o tantrumima koji te par puta psihički prožvaču i ispljunu i onda ti je svejedno. Sve što znaš je da moraš biti tu, čekati da prođe i biti podrška. Pa, gdje god bili, postupak je isti. A, kakve smo sreće, drama se uvijek odvije u javnosti, pred dovoljno i previše ljudi. Ustaneš, popraviš krune svima i nastavite dalje.
4. Od toga da nam ne ide sve po planu i programu
Bila sam uvjerena da ću ipak, i uz djecu, moći držati neki dobar ritam. Imati okvirni plan i program. I, onda dok sam se našla na rubu provalije nesretna jer mi ništa ne ide po špagi, ugledala sam svjetlo na kraju tunela koje mi je reklo da moram pustiti nek’ nas nosi struja njihove volje. U početku sam planirala kako nam za spremanje i izlazak iz stana treba desetak minuta. Sad, kad znam kako je, znam da ćemo, kad se počnemo spremati, trebati do sat vremena za konačni odlazak iz kuće. Planiranja putovanja svela su se na to da znamo kako idemo od točke A do točke B. Sve drugo, vidjet ćemo u hodu. I, ako ste poput mene pa vam je plan i program temeljna postavka funkcioniranja, treba vam poprilično da prihvatite činjenicu kako su plan i program samo mrtvo slovo na papiru.
5. Od toga da se nećemo jasno i glasno naljutiti
Nas dvoje smo s vremenom zauzeli suprotne strane. Iako, otpočetka smo govorili kako se nećemo ljutiti na djecu i sve ćemo riješiti na lijep način. Ja sam, s vremenom i s mnogo intenzivnijim boravkom s njih dvije, zauzela drugu stranu. Ljutim se povremeno i to glasno i jasno kažem. Pokušavam riješiti na miran način sve do nekog trenutka dok se sve granice ne prijeđu. Onda više ne skrivam činjenicu da sam ljuta i to kažem. Iako, ako nastane sukob između njih dvije, nastojim se ne miješati. No, kad vidim da Galadriel nemoćno gubi pred premoćnom Vendi, ostaje bez svega što je držala u ruci ili s čime se igrala, onda se umiješam. Isprva pokušavam s mirovnim pregovorima, na kraju se ljutim i upozoravam na moguće kazne.
Kad vidi da sam ljuta
Obje jako dobro razumiju kad sam ljuta. Samo, Vendi razumije do te mjere da me nekoliko minuta ništa ne pita, a onda polako dođe i pita: “Mama, jesi dobro?” To je trenutak kad se opet vraćamo mirovnim pregovorima.
Na kraju
Kako vrijeme odmiče, tako svi pomalo propuštamo u idejama koje smo postavili kad nismo bili u današnjoj koži. A, od čega ste vi, stvarno odustali?
