Nikada neće, nikada neću, nikad ne reci nikad…
Sjećate se kad ste bili nadobudni i imali listu ideja što vaša djeca nikada neće? Sjećate se koliko vas je toga zgražalo? A sad, udri brigu na veselje. Hoće, neće, tko što misli, ne da vas nije briga, nego vas zaista nije briga. Ako niste još došli u taj majndsetap i još se uvijek opterećujete, iskreno vam želim da što prije prebacite postavke u ovaj mod i živite samo lagano, jer, tko će se živcirati oko sitnica?
Lista se skratila, ali neke stvari još postoje
Ali, ova objava nije o tome što sam prekršila, a nekad davno sam rekla da nikada neću. Imam listu takvih stvari koje sam prvom prilikom bacila niz rijeku i sad ih pod normalno kršim. No, ima i onih kojih se držim ko pijan plota i nisam sigurna hoću li ikada uspjeti popustiti.
Preko nekih nisam prešla
Naime, neke su mi stvari bile neprihvatljive i prije. I danas su mi isto tako, neprihvatljive i ostale su u onoj kategoriji što moja djeca nikada neće. Možda kod vas nisu u toj kategoriji više. Ali, svi živimo u svojim nekim postavkama i uvjerenjima i nekima je bitno jedno, drugima drugo. Tako da, namjera ove objave nije dokazivanje da sam ja bolja od vas, nego vas želim potaknuti na razmišljanje, koliko ste skratili svoju listu “moja djeca to nikada neće”. I, želim čuti od vas što vaša djeca i dalje “nikada neće”.
1. Voziti se u košari kolica u trgovini
Znate ono, vi vozite kruh u kolicima i paradajze, a oni voze dijete koje na nogama ima blatnjave čizme i dere se iz petnih žila dok skače po košari kolica. To mi je zbilja neprihvatljivo. Naravno, skroz je praktično, pogotovo ako imaš dvoje ili više djece, utrpaš ih i svi su na broju. Ali, ipak, ne bih našla nijedno opravdanje da kažem, evo, moram ih voziti u prljavoj obući tu gdje vi vozite svoju hranu.
2. Odlaziti na spavanje kad žele i prekasno
Kad sam bila doma s njima cijeli dan, sve iza 19, 19.30 mi je bilo prekasno. Sad, kad je ljeto i kad je dan dulji, ipak idemo malo kasnije spavati. Oko 20. No, problem je u tome što se one bude u 6.30 neovisno o tome jesu li legle u 19 ili 20.30. Pa, smatram da im je uvijek bolja opcija uloviti pola sata ili sat više sna. Osim toga, da se njih pita, išle bi na spavanje kad padnu s nogu nekada oko 22, 23. I, vjerojatno bi opet u 6.30 vozile kolica po stanu, skakale po kauču i vikale: pika-boo aj si ju! Zato, reda se uvijek držimo strogo, kao i rituala pred spavanje jer im želimo stvoriti naviku odlaska na spavanje i naučiti ih koliko je važno da se prije spavanja pripreme, opuste i odu u krevet spremne za odmaranje i punjenje baterija. Jer, sutraaa je noviii daaan!
3. Spavanje s nama u krevetu
Oko zajedničkog spavanja se lome koplja i tu je zaista sklizak teren. Uopće ne želim ulaziti u to što tko prakticira jer sam uvjerena da vaše navike spavanja vama najbolje odgovaraju. Nama naš krevet treba da bismo se odmorili, kao što i njih to učimo. Njihov je krevet samo njihov i tu smo da bismo se zagrlili pred spavanje i uspavali. Ali, ipak, tijekom noći trebamo svoj mir i prostor za odmor i zato naš krevet nije njihov. Doduše, njihovi su kreveti na kraju i moji, jer sam najčešće ja tražena tijekom noći (Galadriel još uvijek zove tijekom noći dok Vendi najčešće spava bez da ju išta u tome ometa). Neka istraživanja forsiraju zajedničko spavanje, druga kažu ne. Poprilično sam sigurna da je u redu da je svaka u svom krevetu, kao što je u redu da dođemo do njih ako požele. U nekim razvojnim fazama Vendi je prolazila kroz izuzetno glasne snove tijekom noći, vikala, svađala se, plakala, zavijala i zvala nas. I, uvijek smo bili tu da bismo je zagrlili i umirili. S druge strane, sad dok spava snom pravednika, nemamo joj potrebu krasti taj mir, kao ni prostor u njenom krevetu.
4. Gledanje u ekrane
Bili smo nedavno na bazenima i čudom se čudili kako djeca redom imaju tablete i mobitele u rukama. A nas dvoje, kao dvije odrasle osobe uključene u struju, trčimo za dva mala zvrka. Jedna skače, druga maše rukama, plivamo, okrećemo se, s čežnjom gledamo ručnike na ležaljci i tu jadnu ležaljku koju smo bez razloga zauzeli. Cvokoćemo, smežurani, a one se ne daju. Ne damo ekrane. Galadriel je još mala i njoj ekrani ne trebaju i ne predstavljaju ništa. Iako, ona se prošverca, za razliku od Vendi koja nije u njenoj dobi vidjela upaljeni televizor. Vendi jednom dnevno izabere tri pjesme na televizoru ili deset minuta nekog crtića. Povremeno, otkako je krenula u kino, odgledamo zajedno dugometražni crtić. Nakon što smo 10 puta odgledali Balerinu i Viktora, trenutno smo sedmi put na Wayani. Ipak, druge ekrane, mobitele i tablete ne koriste i neće dok za to ne bude opravdane potrebe.
5. Gledanje u ekrane za vrijeme jela
S Vendi smo jedno vrijeme imali tešku fazu nejedenja. Ona danas jede sve i jednostavno je profunkcionirala s jedenjem. S druge strane, Galadriel je uvijek jedenje išlo glatko pa nije trebala poticaj. Nažalost, mnogi roditelji zbog neznanja i neosviještenosti djeci uz obrok daju crtić. Jer, to je odličan način da bez razmišljanja pojedu nešto ili nešto više nego li inače. Isto tako, to je način kako će ih zadržati za stolom, mirne, hipnotizirane. I, mnogi roditelji koji poput nas prolaze borbu s nejedenjem, ekran vide kao metodu rješavanja problema – hipnotiziraš dijete i ono pojede sve, a ni ne zna da je pojelo. No, na kraju, kad potraže stručnu pomoć, prvo što im kažu je – maknite ekrane. Ekrani i jelo ne idu skupa. I zaista, bila sam na obje strane, s jedne je Galadriel kojoj, što serviramo, to pojede. S druge je strane Vendi koja i dalje ima faze da joj se ne jede, ne bi jela, malo joj je dosta i tako dalje… I to je borba, to je trud da ostanete mirni i pribrani i ne pokažete očaj koji vas obuzima.
Trud i upornost
Mnogo je tu truda i nastojanja da je motiviramo da proba nešto i pojede. Ali, vjerujemo oboje da je neizmjerno važno razviti u najranijoj dobi odnos prema hrani kao nečemu što je važno, neophodno i korisno. I, želimo joj stvoriti pozitivan odnos prema hrani i osjećaj zadovoljstva dok je konzumira.
Ali, nije moja lista bila ovako kratka
Moja je lista kad ja budem imala djecu, ona nikad neće… bila puno dulja i sljedeći put pišem o onome od čega sam odustala prvom prilikom i nije mi žao. Nego, od čega vi niste odustali?
Trackbacks/Pingbacks