Jesti na mukama
Nama je objed postao muka. Odjednom, nekada tamo tijekom ljeta. Odjednom, neće više ništa jesti. Odjednom, strese se što god staviš pred nju. Odjednom, od djeteta koje je u svakoj ruci držalo po jedan batak, više ne može pogledati meso, a kamo li staviti ga u usta, prožvakati, progutati. Mi smo s dohranom počeli odlično. Neplanirano, prije navršenih šest mjeseci jer mi je s pet mjeseci otela komad quichea iz ruke i pokušala ga utrpati u usta.
Vrijeme za dohranu
Bio je to trenutak kad smo shvatili, vrijeme je da proba. Oko uvođenja dohrane lome se koplja razlikuju se nemajke od još većih nemajki. Baš kao i kod dojenja ili ne dojenja. Ovaj blog nije o tome. Nije o tome tko je kada uveo dohranu, niti tko što misli o uvođenju dohrane.
Hrana kao problem
Ovo je blog naše stvarnosti. Muke s dobivanjem na težini. Muke s izborom namirnica. Muke pri sjećanju na dane kad je avokado jela kao jabuku i muke dok gledam kako danas jedino što želi su kiseli krastavci iz frižidera. Nije to jedino, ali izbor nam je poprilično uzak. I to je ono što poprilično iscrpljuje. Samo kad pomislim da dolazi vikend i da moram smisliti što ću skuhati u hoće li ona to htjeti pogledati, možda probati. Zahvalna sam što ide u vrtić i tamo jede. Sve.
Nismo jedini
Ljeto je ostavilo popriličan strah u meni. Ušla sam u grupu u kojoj majke i očevi sličnu borbu vode. Ušla sam da se utješim. Nisam se utješila jer vidim da mnogi godinama vode borbu i ne vide kraj.
Odjednom, promjena
Jela je, što god je bilo smiksano ili nasjeckano na tanjuru. A onda, odjednom je prestala. Nekako, živim u nadi da će, kad više ne bude sama za stolom početi jesti bolje. Iako, vjerojatnost je za to mala. Zapravo, s jedne strane, ne jede loše, hrani se kvalitetno, ali jede malo. Nemam pojma kada točno i kako se to dogodilo. Znam da sam se, odjednom, našla u vrtlogu, nemoćna, bespomoćna i isfrustrirana. Što god je bilo na tanjuru, ona više nije htjela.
Bilo što
Tad smo još bili na cici pa me tješilo da barem nešto dobiva. Nedovoljno, ali barem nešto. Htjela je i zrnati sir. I bakinu juhu s noklicama (bez jaja). I to je bilo to. I sladoled bih joj dala. Bilo što bih joj dala, samo da pojede.
Slatko ne voli
Kiselo mora obvezno biti dio obroka. Pa tako, ako joj napravim puding, uzme žlicu pudinga pa uz njega još tri kisela krastavca. Jer, kao što rekoh, krastavci idu u svim kombinacijama.
Dva mjeseca ne jedenja bila su uvertira u vrtić. Išla sam sa strahom svaki dan po nju, čekajući kad će mi reći da nije jela.
U vrtiću je druga priča
Od početka vrtićke godine, dogodilo se dva ili tri puta da nije jela. I to je bilo dan ili dva prije viroze. Najbolje mi je kad dođem po nju pa mi teta kaže da je tražila dodatni komad mesa. Ne znam je li mi smiješno ili sam ljubomorna ili sretna. Jela je meso. Inače, doma kad napravim tjesteninu s piletinom, uspijem joj podvaliti tu piletinu samo ako je komadić veličine 1-2 milimetra. Sve što prelazi veličinu u tragovima, primijeti i ispljune. Onda i dobar tok jedenja poremetim jer sam bila lijena prepoloviti mrvicu mesa.
U vrtiću jede sve, meso, ribu, slatko, slano, povrće, voće… Jede još brže i bolje kad teta pohvali drugu djecu. I ne mogu drugo, nego da budem zahvalna što je dio dana tamo i što ima tri konkretna obroka koja stvarno pojede. Iako, nekada mi je teško vjerovati da ona jede.
Dobivanje na kilaži
No, kilaža nam je dokaz. Rođena je s 3140 g, a napredovala je u kilaži po propisima sve do nekog trenutka prošlog ljeta. Po onim tablicama, s pola godine je udvostručila svoju težinu, ali s godinu je nije utrostručila. Zapeli smo oko prvog rođendana na osam kila i od tu smo se micali puževim korakom. Zapravo, jedva da smo se micali. Cijelo je ljeto na jelovniku bio zrnati sir, bakina juha s noklicama i još, možda, nekoliko namirnica.
I nije se mnogo promijenilo kad smo u studenom napravile razvod sa cicom. Nije počela jesti više, niti raznovrsnije. Barem ne doma. Trebalo je i tu vremena da se stvari pomaknu s mrtve točke. Ali, bila sam sretna što sita dolazi iz vrtića i što je konačno počela dobivati na težini pa smo sad ugledali okruglu desetku na vagi.
Trudi se, ali joj ne ide
Kad je raspoložena, stvarno se trudi, gleda što mi jedemo pa želi i ona probati. Ali, ne ide joj. Teško prihvaća nove namirnice. Stavi u usta pa drži, pa pljune, pa opet stavi i opet isto. Kad stoji pred frižiderom, želi samo jedno, krastavce. Kad dođe k baki, obvezno na jelovniku mora biti juha s noklicama.
Hrana može biti veliki problem
Nekada mi je teško, razmišljam, kombiniram, nudim joj, ali ne ide. Nekada se, baš kao u nedjelju dogodi, da napravim ručak bez razmišljanja i stavim joj na tanjur, a ona pojede sve i traži još. U svakom slučaju, da ste me prije godinu dana pitali mogu li zamisliti da jelo može biti takav kamen spoticanja, rekla bih, ne mogu.
