Učenje je igra
Učenje u najranijoj dobi stvara temelje za učenje u kasnijim fazama života. O tome, nešto mudrije od mene, možete čuti u raznim istraživanjima. Zato, ja ću se fokusirati na nas, a ne na znanost. Prije svega, želim naglasiti kako to ovo naše poticanje učenja kod Vendi nikako nema cilj da bismo se natjecali s drugima ili pokazali kako ona zna više od vršnjaka. Jednostavno, smatramo kako uopće nije važno da se djeca razbacuju hrpom nebitnih informacija koje im u životu ne znače mnogo, osim da pokažu kako “znaju više”. Prioritet su ona znanja i vještine koje im pomažu u svakodnevnom životu, to je Montessori.
Dob do škole
U dobi od oko dvije godine dijete sve više pokazuje što je upijalo u trenucima dok još nije govorilo. Taj se proces samo dalje nastavlja. Nas Vendi svakodnevno iznenađuje novim idejama i zaključcima. I, ponekad, malo se šokiramo koliko razumije i shvaća.
Ljubav prema učenju
Djeca bi trebala uživati u procesu učenja, bez fokusa na rezultat. I tu vidimo slabost našeg obrazovnog sustava. Dođeš u prvi razred i odmah je fokus na taj crni, pet nula prosjek.
Greške su normalni dio učenja
Ako preskočimo fazu učenja u kojoj su greške dobrodošle i normalni su dio procesa učenja, dobit ćemo dijete koje će u školi biti nesigurno jer je pogriješilo. Isto tako, greška će ga obeshrabriti, umjesto da ga ohrabri i potakne da pokuša ponovno i popravi krivo napravljeno. Na kraju, naći će se u začaranom krugu u kojem će ostati prosječno, a neprekidno će očekivati da ga se hvali, bit će nesigurno i neće željeti preuzimati nove zadatke u strahu od pogreške. Postoji vrlo zanimljivo istraživanje u kojoj su jednu skupinu djece hvalili za zadatke koje su riješili, a drugu nisu, već su im ukazali na pogreške. Kasnije, kad su im ponudili da sami izaberu što će riješiti, ona skupina koju su hvalili birala je jednostavnije zadatke. Druga skupina, koja nije bila hvaljena, birala je teže.
Talenti i sposobnosti rezultat su rada
Ovo je razdoblje života u kojem kod djeteta možete razvijati shvaćanje kako su njegovi talenti i sposobnosti rezultat truda i rada, a nisu unaprijed usađeni. Sjećam se Marte na njenim počecima, djevojke koja još uvijek ide kod mene na balet. Kad je došla, imala je sedam godina i bila je po predispozicijama daleko iza mnogih drugih koji su bili s njom u grupi. Marta je djevojka kojoj se danas divim, ide u srednju školu, dvije srednje. I, ona je primjer da su sposobnosti rezultat njenog truda i rada. Jer, Marta je prešišala mnoge koji su od početka “bili stvoreni” za balet. Dapače, mnogi od njih su u međuvremenu odustali od plesa. I danas, kad s odmakom gledam na svoje školovanje, shvaćam kako je gotovo sve rezultat truda, rada i zalaganja. I, kako, na kraju, dalje doguraju oni koji su potaknuti na učenje, trud i ponavljanje, nego li oni kojima je rečeno da su “prirodno talentirani”.
Ti si malo šeprtljava, nemoj to
Upravo je to neki dan jedna mama rekla Vendinoj prijateljici iz vrtića. Ne mogu zamisliti da Vendi kažem kako nešto ne treba pokušavati jer ne može. Vendi i Galadriel se penju po toboganu na onom dijelu koji je namijenjen za spuštanje. Djevojčica iz vrtića je pokušala isto za njima, i baš kad sam joj htjela malo pomoći ne bih li je potaknula, njena je mama povikala s klupice: “Nemoj ti to pokušavati, ti si malo šeprtljava.” Učenje je proces koji se sastoji od pokušavanja i ponavljanja. Rezultat u ovoj dobi uopće nije bitan.
Slova
Uopće se ne sjećam kako je išao moj proces učenja slova. Sjećam se da sam velika tiskana znala prije škole, a mala sam naučila u školi. I, to je najbolje. Uopće se ne sjećam da sam učila, nisam to doživjela kao učenje. Bila je to igra, a igra je najbolji način otkrivanja i učenja.
I, onda, kad sam znala nešto pročitati, bila sam si jako važna.
Kod nekih jednostavno ide samo od sebe
Ima djece koja nauče slova sama od sebe. Sjećam se profesorice iz srednje škole, pričala je o svom sinu, često. Bila je jako ponosna na njega. Tako nam je prepričala anegdotu kako je s tri godine sam naučio slova i čitati. Naime, ona je jednom čitala časopis i on je počeo čitati riječ po riječ. Ostala je šokirana. Onda je pomislila kako je to slučajno, pa mu je dala neku knjigu s pravnom tematikom i jako dugu riječ. Pročitao ju je iz prve. Onda je shvatila da više nije slučajnosti.
Kod nas su se slova počela pojavljivati posvuda
Ploča sa slovima
Pronašli smo jednu staru ploču na kojoj je napisana abeceda i ostavili je među igračkama. A, onda, jednog ju je dana Vendi skinula s police i počela proučavati. Tako smo, malo po malo, svake večeri proučavale simbole koji se nalaze pokraj nekog slova. Jedno po jedno, kroz mjesec dana, već je sve sama znala ponoviti. Njoj je to zabavno, prvo ja nju pitam, onda ona mene i tako naizmjence.
Knjiga s prozorčićima
U jednoj od knjiga s prozorčićima nalazi se abeceda. Ona ju je privukla jer je raznobojna, a slovo A odmah ju je asociralo na “ato” (auto) “Je to ato?” Pitala me oduševljeno. – Je, A kao auto. U toj knjizi uz slova nema simbola pa sam ja za svako slovo izmislila neki novi pojam. Povezala sam ih s imenima i osobama. Primjerice, B kao baba, T kao tata i teta Š kao teta Teša (Štefa), M kao mama i teta Mima, D kao deda, I kao deda Ilija, P kao deda Pero… Tako je još brže znakove zapamtila i sad ih bilo kojim redom može povezati s pojmom.
Pjesme
Jedan od Cocomelon hitova je i abeceda. Odnosno, alphabet. Ona koju smo svi učili na Engleskom. Ej, bi, si, di, i, ef, đi… Koliko je pamtljiva pjesmica, shvatila sam prošli mjesec, kad sam je našla kako sjedi za stolom s olovkom i papirom i nešto priča u bradu dok šara. Pitala sam je: “Što pišeš?” A ona je samo nastavila glasnije: “Kju, ar, es, tijuvi, dabju, eks, jazi…(tako zvuči po njenom). I, onda je krenula ispočetka, od prvog, do zadnjeg, bez problema.
Nakon toga sam joj na papir napisala alphabet i otpjevala pa je ona za mnom ponavljala. Bilo joj je tako iznimno zabavno. Na kraju, došla je Galadriel, poderala papir i pokušala ga jesti.
Magneti
Magneti su odličan način upoznavanja slova. Barem kod nas, jer su magneti (sve dok ih ne proguta mrak ispod frižidera) pravi hit. Baš si mislim, koja ću sve slova naći idući tjedan kad pomaknem frižider i počnem čistiti. Od 30 slova, ostalo ih je pet. Vendi je jedno vrijeme imala ideju slagati slovo po slovo u nizu, ali onda bi došla Galadriela i sve ih poskidala i otišla.
A to je to slovo?
Tako me zna pitati kad vidi neke natpise. Primjerice, na jednoj teretani pokraj koje prolazimo piše GYM i onda, svaki me put pitala: “Ta je to?” Ja bih joj ponavljala Đ-I-M, đim. A onda, jednog dana, dok sam bila umorna i nije mi se dalo, pita ona mene opet: “Ta je to?” – Reci mi ti što je to. “Đ-I-M”. Vidiš da znaš! Istu smo se večer igrale s knjigom koja ima prozorčiće i abecedu i kad je došao red na G kao Gaja, onda je rekla G kao: “Đim!”
“Je to Đim?” pitala me još jednom, ne bi li čula moju potvrdu. – Je, G kao Galadriel, a J.J. bi rekao da je to đi, jer na engleskom se G čita kao đi, pa onda kažemo “đim”!
