Kad tantrum vodi kolo emocija
Mali ljudi podložni su emotivnim tsunamijima, tantrumima. I, kad se vi veliki naučite nositi s njima, postajete skroz kul. Vjerujte, nije se lako nositi s tugom, bijesom, patnjom i raspadom vašeg malog čovjeka. Osobito u početku. Onda vam se dogodi na ulici pa vam je neugodno, pa još nekoliko puta tako i onda vam bude svejedno. Tko ima djecu, razumjet će. Tko nema, neće. I uopće se ne morate objašnjavati.
Velika drama malog čovjeka
To što se vaše dijete bacilo nasred pločnika jer niste prešli ulicu tamo gdje si je ono zamislilo, to ne znači da ga niste odgojili. Jednostavno, prekinuli ste njegov tok misli, njegov red i zamisao, promaknuli ste mu cijeli svemir, a dijete, ne zna se još usprotiviti pa se raspadne od navale emocija.
Naši su tantrumi došli na jedan novi nivo, sad kad zna točno reći što želi
Mi smo već ušli u fazu da se samo pogledamo, pogledom međusobno jedno drugom poželimo mnogo strpljenja i suočimo s momentalnom emotivnom devastacijom. Oči pune suza, glasan, ali plačljiv ton glasa i točno, jasno govori što želi, kad ne propustimo, ona nastavlja, kad i dalje ne popuštamo, ona poludi, plače, urla, dođe joj da udari, ponavlja malo manje jasnim tonom i onda prođe. Dakle, više nismo u fazi izgubljenih u prijevodu i nemoćnih jer ne možemo razumjeti što je pjesnik mislio prije nego li smo izazvali orkansku buru, već sad točno znamo u čemu je problem, možda se zato i lakše nosimo s ovim olujama.
Top lista tantruma u zadnje vrijeme
Konkretno, u našem slučaju, tantrumi su često pomiješani s umornom i/ili praznim želucem. Dakle, jedan od sigurnih okidača je glad, a drugi je umor. Kombinacija jednog i drugog garancija je za katastrofu. No, što vas ne ubije, to vam se kasnije čini smiješnim.
Tantrum 1.
Htjela je sjesti u tramvaju.
U tom trenutku to nije bilo ostvarivo. Ostale smo poprilično dugo u gradu jedno popodne nakon vrtića, već pomalo umorne i sigurno gladne odlučile smo si skratiti put kući i uskočiti dvije stanice u tramvaj. Do tada, sve je bilo u redu. Već je isplanirala što će jesti i što će raditi kad stignemo kući. Čekale smo tramvaj, a na monitoru je pisalo 8 minuta. Toliko bi nam, otprilike, trebalo do doma pješice. No, procijenila sam da ćemo si olakšati ako se provozamo. I, evo ga. Dolazi tramvaj, ali nema mjesta za sjedenje. Nema veze, ionako idemo dvije stanice, mislila sam si. No, Vendi si nije tako mislila.
Probaš ugasiti požar
Odmah, čim smo ušle, rekla je da bi sjela. Čučnula sam, s Galadrielom u tobolcu i pokušala joj po tiho objasniti da je gužva. No, ona je postajala sve glasnija, a oči sve suznije: “Ja bi cela, jabi cela, jabicela, jaaaaaaaaa.” Pokušavala sam ostati pribrana i odvući joj pažnju pogledom kroz vrata. Plakala je neutješno, s prekidima, pune dvije stanice. Pogađate, nijedna žena koje su sjedile u našoj blizini, a sjedile su uglavnom djevojke i mlade žene, nije se sjetila ponuditi nam mjesto. Čim smo izašle, tuga je ostala u tramvaju i otišla s njim u daljinu.
Tantrum 2.
Nije htjela u Konzum kad sam ja htjela, nego u Loniju, kad sam odustala i krenula doma, ona je htjela u Konzum.
Ne idemo, inače, u Konzum, nije nam usput. Ali, htjela sam tog popodneva malo produžiti put do kuće pa sam odlučila otići u trgovinu na drugom kraju ulice. No, to se nije svidjelo Vendi. Ona to tako nije zamislila. Nakon kratke rasprave i nagovaranja. Sjela je kraj romobila i odlučila da ne ide dalje, nego da će tu provesti neko vrijeme plačući. Bila sam uz nju dok je nije prošlo, a onda sam rekla da idemo doma. Nisam znala da je u međuvremenu promijenila mišljenje. Kad sam joj priopćila da idemo doma, još sam joj jednom pobrkala tok misli. Plakala je putem do kuće i ponavljala kako ona želi ići na suprotnu stranu (tamo gdje je Konzum). Jednostavno, nisam više ulazila u raspravu, jer sam izgubila svaku nadu da ću je uspjeti uvjeriti.
Tantrum 3.
Ja sam joj zakopčala cipele koje je sama obula, onda se sjetila da je tata doma pa je poludjela što sam joj ja zakopčala. Jer, tata mora sve.
Po nekoj logici, kad je tata doma, tata mora sve. Od hranjenja do brisanja guze. Ono, ima čast doslovno sve učiniti za svoju mini kraljicu. Sluga pokorni, tako se šalimo. Najgore što mogu je, pokušati ja nešto učiniti umjesto njega. Inače, sve sama radi kad njega nema, jede, oblači se, obuva… I, to joj se dogodilo jedno jutro kad je on bio doma, a bili smo u žurbi. Obula se sama. Onda se sjetila da je on doma. A ja sam joj u međuvremenu pomogla zakopčati ih. I onda je krenulo, sjetila se da je pogriješila. Raspala se, htjela se što prije izuti, samo da bi je on obuo. Takvu količinu tuge zbog cipela nikad nisam vidjela.
Tantrum 4.
Spomenula sam sunce, sjetila se da nema naočale
Krenule smo baki, jednu predvečer. “Zalazi sunce.” Prokomentirala sam. “Cuce?” “Di su moje nao?” Pita mi dok pokiva oči. Ma, ne trebaju ti naočale, sad će za čas biti mrak. Ali, ne. Ona nije tako zamislila. Njoj su baš sad, hitno trebale naočale. Bile smo na stanici preko puta zgrade, prozor je bio otvoren. Koliko je jako plakala pokazuje činjenica da ju je Mato čuo. Taj sam put bila preumorna, odustala sam. Vratile smo se kući, a on nas je već na vratima čekao s naočalama. I tako, dok smo mi dva puta prešle cestu, sunce je zašlo. Ali, srce je bilo na mjestu.
Melem na kraju
Okidači su, često, poznati skliski tereni. Kod nas su to baš ovi koje sam gore opisala. No, možda će vam biti lakše ako se sjetite da su tantrumi bitni za razvoj mozga i da su normalni dio odrastanja. Samo se sjetite, kad vam je teško, proći će. I, jednostavno, tamo gdje se jednom poskliznete, nemojte isto ponavljati. U svakom slučaju, doći će već neka nova prilika za apokalipsu.
