Tantrumi – oluja emocija
Ta moćna riječ tantrum, zvuči olujno i je, olujna je. Mali čovjek ili mala žena, niži od metra i teški tek desetak kilograma, urla nasred ceste, baca se po podu i radi dramu holivudskih razmjera. Vas, nemoćno biće od više desetaka kilograma, visoko preko metar i pol, možda skoro dva, svi u prolazu gledaju i osuđuju tim istim pogledom s istom mišlju. “Djeca prije nisu bila tako razmažena i neodgojena.” “Kakvo će tek biti kad bude veće, ako već sad ovakve scene izvodi?”
Niste ni shvatili što znači biti roditelj, a kamo li da odgajate ili ne odgajate dijete – tantrum
A vi, u godinu i koji mjesec života s oličenjem vas u malom čovjeku niste uspjeli ni doći na put k razmaživanju ili odgajanju. Suočavate se s još jednim tantrumom i to zato što niste prešli ulicu na mjestu na kojem inače prelazite ili ste mu prepolovili bananu, nedajbože izveli ga iz parka prije nego li je ono planiralo samo krenuti doma.
I vama se plače
Dođe vam da i se i vi bacite i urlate s njim jer vam je dosta svega i znate da vam dijete nije neodgojeno ili razmaženo, već da prolazi još jedan tantrum, suočava se s frustracijom i ljutnjom, a ne može ju riječima ili znakovima do kraja opisati. I naravno, boli vas đon što neka baba u prolazu misli o vama i vašem djetetu, ali vas i boli koliko osude curi iz njenog pogleda pa vam dođe da nju počupate za kosu, jer dijete nema smisla ni potrebe kažnjavati.
Naši prvi tantrumi
Tantrumi su dio odrastanja i svako će ih dijete u većoj ili manjoj mjeri, na ovaj ili onaj način proživjeti. Na vama je da budete uz njih i pomognete im u rješavanju frustracija. One, uvjerila sam se, mogu nastati ni iz čega, zbog prepolovljenog komada hrane, neuspješnog penjanja na kauč ili oduzimanja predmeta koji se našao u djetetovoj ruci, a nije tamo trebao biti.
Počelo je
Mi smo se s tantrumima počeli susretati prije dva mjeseca. Mislim da su onda, napokon, susjedi čuli da Vendi zna plakati inače su nas često pitali, plače li ona ikada? Da zna plakati, ali i urlati, uvjerili smo se u nekoliko situacija. Danas ih, nakon malo iskustva izbjegavam i koristim nekoliko metoda kako bih unaprijed ublažila erupciju bijesa i ljutnje.
Bezazleni okidači
Okidači su, najčešće, nama odraslima banalni. Ipak, malom je čovjeku strašna tragedija prepolovljeni keks ili odstupanje od rutine. I, što prije to prihvatite i shvatite ozbiljno, to ćete lakše izbjeći situacije emotivne katastrofe. Ipak, nekada su tantrumi neizbježni i nije u našoj moći gašenje već razbuktale vatre, već je na nama da budemo tu dok vatra gori, sve dok se ne ugasi i ostane zgarište.
Što nas slomi?
U nastavku donosim listu naših prelomnica, nekoliko situacija s kojima smo se susreli i koje su se pokazale prerizičnima da bi se ponovno u njih dovodili i izazivali tantrum.
-
Kad odlučim krenuti doma iz parka prije nego li je to ona poželjela.
Jednostavnog rješenja ima ili nema, ovisno kako gledate. Odlazak u park treba tempirati dovoljno rano, a ne pola sata prije planirane pripreme za spavanje, jer onda se sve pomiče, a još će i uslijed razigranosti teško zaspati. Kašnjenje s odlaskom na spavanje dovelo me u situaciju da joj probam uskratiti dio rutine. Odnosno, pokušala sam preskočiti tradicionalno čitanje prije spavanja, pa je pobuna protiv spavanja bila još veća. Od tada, idemo ranije u park, kako bismo stigli sve na vrijeme. I, svi zadovoljni.
-
Kad uđemo u stan i zatvorimo vrata.
Zatvaranje vrata u njoj izazove posebnu ljutnju, no to se događalo se samo u večernjim satima, ako smo malo produžili vrijeme u parku i pomaknuli odlazak na spavanje. Dakle, ovo je povezano s prvom prelomnicom, pa nam je trebalo malo vježbe kako bismo naši zadovoljavajuće vrijeme boravka u parku i spriječili prekasno odlaženje iz parka.
-
Kad zatvorim vrata od kuhinje jer je ručak u toku, a ona ga je mislila usput prohodati.
Danas su te borbe prošlost, ali to je mana malih stolova i stolaca. Dijete ima slobodu, može samostalno ustati i sjesti kad poželi pa se to sjedenje znalo svesti na minimum. I danas zna ustati usred jela i krenuti nekamo, no odmah je pitam: “Jesi li gotova s obrokom?” Ako je odgovor negativan, vraća se bez previše razmišljanja za stol.
-
Kad joj ne dam da lupa vratima.
U jednom joj je periodu bilo jako zanimljivo zalupiti vratima, išla bi od vrata do vrata i lupala njima. Naišla bih na pobunu kad bih joj branila, ali sam tu pobunu ugasila tako da sam donijela loptu i preusmjerila joj pažnju na bacanje i dodavanje.
-
Kad usred šetnje odlučim da je vrijeme za kolica.
Upornost je jedna od njenih najjačih osobina. Nekada se dogodi da joj noge već otpadaju, spotiče se i pada, ali i dalje želi gurati svoja kolica, umjesto da se vozi. Ako bih njen naum prekinula posjedanjem u kolica, čula bi je cijela ulica. Danas imam tehniku. Kad vidim da više ne ide, zastanem i pustim je da se na mjestu igra s kolicima, nakon toga joj kažem da uđe u kolica i da ćemo se voziti. Nekada odmah pristane, a nekada trebam malo strpljenja. U svakom slučaju, na kraju uvijek pobijedim.
Kako izgleda tantrum trenutak?
Taj trenutak prijeloma zaista izgleda bolno, od bacanja ili sjedanja na pod počinje nekoliko beskrajnih trenutaka tišine koju prati bolna grimasa, crvenilo u licu, širom rastvorena usta i bora između obrva. A onda, kreće snažan urlik, suze poteku, krenu frcati i nastave teći u potocima, teku potoci iz nosa, slina curi, a lice poprimi pregoreno crvenu boju.
To je onaj trenutak kad bih najradije povikala: “Neeee, nemoj plakati!” A znam da to nikako ne smijem.
Pa dobro, što je onda u mojoj moći u tom trenutku?
-
Prije svega, ostajem mirna, ali nije mi nimalo lako niti svejedno
Tantrum ne mogu zaustaviti niti ga ne mogu kontrolirati. No, mogu kontrolirati sebe i svoje osjećaje. Ostaje mi činjenica da je tantrum način na koji dijete u dobi između jedne i tri godine procesuira informacije, osobito one koje se odnose na nešto što mu se ne sviđa ili što ne želi da bude kako je. Dakle, ja sam ta koja ću joj pokazati da sam tu kako bih joj omogućila da se bolje osjeća. Ponekada mi je stvarno teško, pogotovo kad znam da sam ga izazvala svojom nepromišljenom odlukom. Poželim je odmah zagrliti i utješiti, ali znam da moram ostati mirna i pričekati da dođe sebi i proživi emociju koju sam joj izazvala.
-
Ne prekidam tantrum, puštam da sam završi
Iako nam je u navici govoriti: “Nemoj plakati, šššššš, dobro je, sve je u redu…” ovo zaista nije trenutak kad trebam biti vatrogasac. Tantrum je kao bubuljica, nikne kad najmanje trebate i ako uzmete stvar u svoje ruke, idete ga umanjiti, vaša će intervencija kasnije izaći na vidjelo. Što želim reći? Kad situaciju dovedem do tantruma, recimo, obula sam joj sandale, a ona je meni donijela da joj na +35° obujem tenisice, susrest ću se s njenim emotivnim raspadom.
Kasnimo…
Znam da već kasnimo na dogovor, ali kasnit ćemo još malo. Ako je pokušam utišati, stavim u kolica i odem kao da se ništa nije dogodilo, postoji velika vjerojatnost da će se na idućem najmanjem okidaču dogoditi još veći prijelom u njoj, a to će biti usred grada, među ljudima. Ovako, ostanemo još malo u hodniku, ona izrazi svoje nezadovoljstvo obuvenim sandalama, baci tenisice, isplače se, izgrlimo se, utješimo i idemo dalje kao da smo restartale Windowse.
-
Snažan zagrljaj lijek je za sve
Nisam tu da bih pobjegla od ovakvih prijeloma, umanjivala ih ili ignorirala. Tu sam u svakom teškom trenutku da bih joj pomogla prevladati ga na najlakši mogući način. Definitivno, jedna od najboljih metoda smirivanja je zagrljaj. Naravno, u zagrljaju je i cica po potrebi, ali svakako zagrljaj je, po meni, najčarobnije mjesto na svijetu u kojem možeš dobiti sigurnost, snagu i smirit se uz zvuk otkucaja srca. Ionako je devet mjeseci živjela u ritmu otkucaja upravo mog srca. Vjerujem da ga podsvjesno još uvijek prepoznaje kao zvuk topline i sigurnosti.
-
Preusmjerimo pažnju kroz prozor
Ovom se metodom više služe drugi i to u situaciji kad ja odlazim od nje. Bilo da ona ostaje doma ili kod bake, a ja odlazim, rastanak je trenutak za neizrecivu ljutnju. Kako bismo te trenutke ublažili, dogovor je da nakon što se pozdravimo, Vendi ide s bakom do prozora kako bi mi mahnula ili je ponekad odvede do drugog prozora i idu u potragu za susjedovom mačkom ili nečim drugim. Sve ovisi o tome koliko se činila nespremnom za naš rastanak. Dakle, kad je raspoložena i maše mi, nastavljamo mahanje preko prozora, a kad krenu suze, vrijeme je za potragu za macom na prozoru pokraj kojeg neću proći.
-
Imenujemo osjećaje
Potiskivanje osjećaja, njihovo zanemarivanje i umanjivanje vodi do toga da dijete, a kasnije i odrasla osoba ne može i ne zna nositi vlastitim emocijama. Naravno, to može dovesti do ozbiljnijih problema. Osim što mislim da je iznimno bitno izraziti osjećaje, bitno je naučiti kako se s pojedinim (lošim) osjećajima i emocijama nositi. Baš se to uči od najranije dobi. Nakon što tantrum završi ili još u njegovom toku, znam joj reći: “Sada si jako ljuta, je li tako?” “Osjećaš se baš bijesno jer sam napravila… (jer sam ja zatvorila bocu, a ti si je htjela zatvoriti).?” “Vjerujem da si se jako rastužila, i to je u redu, i ja se ponekad jako rastužim.” Vjerujem da pričanjem o emocijama gradimo povjerenje i osjećaj sigurnosti.
Što nikada ne činim, a ne biste trebali ni vi, neovisno o tome koji pristup odgoju primjenjujete
- Ne udaram
- Ne derem se
- Ne prijetim
- Ne ignoriram
- Ne govorim da prestane ili da se smiri
Ništa od ovoga nema učinka, realno. Nažalost, često možete čuti roditelje kako prijete djeci, ignoriraju ih i umanjuju njihove emocije te ih pokušavaju silom smiriti. Činjenica je, ljudi to čine poneseni umorom, stresom i drugim problemima. Baš kao što djecu učimo da se ljutnja treba ispuhati na neki najmanje štetan način, primjerice, reći ćete mu da udara jastuk, a ne vas ako je ljuto, tako trebamo ponekad i sebe preispitati na kome se istresemo kad smo ljuti. Tantrum je oluja za sve.
Aparat za gašenje požara
Primjenjujem nekoliko metoda kako bih zaobišla ili barem umanjila Vendinu ljutnju u već poznatim okidač-situacijama.
-
Priprema je pola posla
Igračka, knjiga, grickalica, ako je pred nama dugo čekanje ili dugo putovanje o čemu ću posebno pričati u jednoj objavi.
-
Imenujemo osjećaje
Iako sam naumila krenuti iz parka, vidim kako to neće ići lako. “Ljuta si što moramo ići?” Možemo ostati još pet minuta. I stvarno, držim se rečenog, ostajemo još pet minuta, a nakon toga joj govorim: “Vrijeme je da krenemo.” I krenem prema izlazu. Ponekad joj treba još koja minuta da bi krenula za mnom, ali ne mijenjam svoju odluku i šaljem joj jasnu poruku da idem prema izlazu.
-
Preusmjeravam
Umjesto da lupa vratima u parku, vodim je do ljuljačke kako bi nju gurala. Kao što doma voli lupati vratima, tako voli i u parku, pokraj svih sprava. Kad vidim da je njena zabava počela ometati druge koji bi ušli ili izišli, usmjerim je prema slobodnoj ljuljački. “Idemo gurati ljuljačku, idemo je ljuljati!”
-
Nudim pomoć
Zapeo joj je kotač lutkinih kolica, ne može ga izvući, počinje kriza, nudim rješenje. Ipak, ne trčim odmah kako bi joj pomogla, kao što ne reagiram kad padne, ako nije ozbiljno pala. Pustim je nekoliko trenutaka da pokuša sama riješiti problem ili ustati. Kad vidim da ne ide i da borba prelazi u ljutnju, ponudim joj pomoć: “Trebaš li pomoć?” “Želiš li da ti ja pomognem s kolicima?” Pitanjima joj pokušavam preusmjeriti pažnju s tinjajuće ljutnje. Nekada zaista treba moju pomoć, ali većinom sama nađe rješenje za problem.
-
Dajem izbor
“Hoćeš li obuti sandale ili tenisice?” “Hoćeš li zobenu s bananom ili jogurtom?… U svakom slučaju, nastojim joj dati izbor, ali izbor uvijek ograničim na dvije stvari. Naravno, one dvije koje su meni izvedive ili prihvatljive. Tako da, na kraju, obje strane mogu biti zadovoljne.
-
Rutina zlata vrijedi
Jedan od preduvjeta izbjegavanja tantruma je uspostavljanje i pridržavanje rutine. Dakle, ako prelazite cestu uvijek na istom prijelazu, nema razloga to danas promijeniti (ako stvarno ne postoji opravdani razlog). Ako čitate priču prije spavanja, a danas debelo kasnite s odlaskom na spavanje, nemojte uskraćivati priču, pročitajte jedan odlomčić, samo da biste održali rutinu. Nama je odlazak na more bio poprilično velika promjena u navikama, ali to se čak i nije toliko vidjelo na moru, koliko je izašlo na vidjelo pri povratku doma. Odjednom, počela je raditi stvari po svom, silom je htjela otvoriti ormar u kuhinji koji zna da nije za igru, uzela je moj mobitel i bacila ga na pod, svim je silama skretala pažnju na sebe.
-
Izbjegavam reći ne
I o tome sam već pisala u objavi Reći ne ili radije ne? Svaki moj ne bio bi njoj poticaj za ispitivanje granice moje tolerancije. Da bih to izbjegla, neću joj ponavljati, ne, nemoj otvarati ormar s uljem i octom, nego ću joj reći: “Ovaj ormar samo ja koristim, ti, molim te provjeri jesu li žlica, vilica i nož u tvojoj ladici.” I usmjerim je na ladicu.
Na kraju, ostaje pitanje: Kome je teže?
Čini mi se da nekada tantrum teže padne meni, nego njoj. Ona se ispuše, izbaci negativne emocije iz sebe i ide dalje, a ja još pola sata razmišljam zašto sam joj prelomila glupu bananu. U svakom slučaju, svakim se danom otvara prostor za novu tantrumažu, ali nije na nama da ga pod svaku cijenu pokušamo izbjeći. Primijetila sam kako i ona neke situacije koje su je u početku slomile, nakon nekoliko puta lakše prihvati, čak više i ne reagira. U svakom slučaju, čekaju nas još dvije uzbudljive godine pune naglih promjena vremena.
U svakom slučaju
Imajte na umu da je vaše dijete možda malo drukčije ili potpuno drukčije i da kod njega neće upaliti one metode koje kod Vendi uspijevaju od prve. Naravno, za neke smo se trikove i mi morali potruditi i raditi na njima. No, trebat će vam nešto više volje i strpljenja. Isto tako, ako vam se ne da pamtiti, zapišite situacije koje su bile prijelomne, kako biste se podsjetili i izbjegli ih kad ponovno dođete u priliku. I, ne zaboravite, tantrumi su dio avanture života i trajat će sve do, otprilike, treće godine života. Tko preživi, pričat će!
Plus
Zanimljivu prezentaciju o emocijama udruge Pragma možete pogledati ovdje.
