Kako objasniti našoj “bebi” da neće više biti jedina naša beba?
Mislim da će ona uvijek biti naša beba. Taj status, valjda, ima svaki roditeljski prvijenac. Iako, kad je iz dana u dan gledam koliko želi sve sama i koliko toga može, imam osjećaj da će još malo krenuti sama u vrtić.
Koliko god isprano bilo, (pre)brzo odrastu. I kad sam prošli tjedan u trgovini gledala odjeću veličine 50, ne mogu vjerovati da je bila tako mala. Stavila sam pre u zagradu jer, lijepo je kad su mali, ali veseli me gledati je kako postaje samostalna, kako nas iznenadi svojim odlukama i snalažljivošću. Prošli je tjedan shvatila da ne može do prekidača za svjetlo u svojoj sobi. Odnosno, može do njega kad ga treba ugasiti, ali ne može do gornjeg brida da ga upali. Otišla je u kupaonicu, uzela je svoje povišenje za stajanje pred umivaonikom, odnijela ga u sobu, stala na njega, upalila svjetlo, vratila povišenje u kupaonicu i otišla se igrati. Ja sam samo šutjela i promatrala sve s kauča.
Slijedi nam zahtjevno razdoblje
Bit će teško. Nimalo jednostavno, svjesni smo toga, a još nas je više u stvarnu situaciju uvjerila prije dva tjedna kad sam joj na hodniku u vrtiću pokazala bebu koju je mama tamo ostavila pakiranu pred vratima grupe u kolicima. Realno, ne podnosi baš najbolje kad se nas dvoje grlimo. Voli nas podsjetiti da poštujemo socijalnu distancu i na kauču. Kad ležimo (pre)blizu, ona dođe i razdvaja nas. Ako ne ide rukama, ići će nogama.
Kako smo počeli?
Tražila sam dobru slikovnicu koju bismo mogle listati pa da dobije predodžbu prije nego li vidi moj trbuh.
No, našla sam samo odličnu slikovnicu za malo veći uzrast. Vrlo realno, konkretno i jasno napisanu s opisanim detaljima od začeća do perioda iza poroda. Bez priča o rodama i slično. Definitivno, slikovnicu koju bih mogla preporučiti i po principu Montessori pedagogije, a preporučuju je i UNICEF i WHO. Zove se “Moja je mama okrugla kao kugla”, Masarachhia, R. i Taschner, U.
Posudila sam je u knjižnici jer me zanimala pa smo je usput zajedno proučavale. Iskoristila sam samo onaj dio u kojem objašnjava kako mama ima bebu u trbuhu.
Brzo je shvatila
Idućeg smo dana tražile pupak ispod bodija pa sam joj pokazala gdje je moj. Nakon toga, pitala sam je: “A gdje mama ima bebu.” Na to sam dobila zabrinuto protupitanje: “A diiii?” Glumica, uhvatila se za glavu, kao: “Ajme, di je beba, zakaj se ne vidi?”
“Pa, tu je.” Pokazala sam na svoj trbuh.
Listale smo još nekoliko dana knjigu, a onda je vratile. Nakon toga, svake večeri kad bi išla na spavanje, tražila bih je da poljubi i bebu. Podigla bi mi majicu i naslonila glavu na trbuh.
18+ mjeseci
Početkom prosinca, dakle, s oko 18 mjeseci, počela sam joj svakodnevno spominjati bebu. Ovisno o raspoloženju, nekad bi beba dobila malo maženja ili malo grublje maženje, nekada bi me tražila da spustim majicu, a nekada bi baš bila raspoložena za dijeljenje poljubaca i zagrljaja.
Zna da je beba u trbuhu, iako, ako je pitate gdje je beba, a ne pitate gdje mama ima bebu, diže svoju majicu i pokazuje svoj pupak. Pa, nisam sigurna koliko shvaća da je beba u mom, a ne njenom trbuhu.
Listamo fotografije
Često joj izvučem i pokažem fotografiju kad je bila manja. Uvijek zaključi: “Beba”, iako svoje ime nikada ne izgovori pa joj ja ponavljam: “To je Vendi beba, Vendi kad je bila beba.”
Igra i učenje
Kod bake imamo više lutaka, mojih starih, naravno. Tako da se kod nje ima prilike “brinuti” o bebi. Vozi je u kolicima, presvlačimo je i tješimo kad je tužna. Često se beba pokaka pa je sama ode presvući i briše je maramicom, hrani je. A kad joj dosadi uzme je, spusti na pod i onda s kolicima trči po kući. Jadna beba, mislim si. Jadna ja kad ostanemo same doma. Bit će, u svakom slučaju, zanimljivo.
Kroz igru se najbolje uči, iako, uvjerena sam da ipak u ovom trenutku ne može biti svjesna da će doći dan kad će beba postati dio naše obitelji.
Beba na hodniku
Jednog smo dana izašle iz njene sobe u vrtiću i našle se na hodniku. Pred drugom je sobom bila beba u kolicima, stara možda mjesec dana. Spavala je, a kolica su bila dovoljno niska da je i ona vidi. “Beba je u kolicima spava. Vidi!” Šokirala se. Ne znam je li u tom trenutku pomislila da je to naša beba. Ali počela je panično vikati: “Ne, ne, ne, ne!” I otrčala niz hodnik. U tom mi je trenutku bilo smiješno. Kad je malo prošlo vrijeme, počela sam shvaćati ozbiljnost stresa koji sam joj proizvela u tom trenutku.
Nismo spremni dovoljno
Sad se samo pitam, kako će izgledati kad ona i tata ostanu doma sami i kad ih ostavim na nekoliko dana pa im donesem smotuljak. Smotuljak sreće ili konkurenciju, ovisno iz čije perspektive gledate.
