Rađaona
Baš kao one noći 2019. i u četvrtak me u podne u ordinaciji dočekala liječnica na specijalizaciji. Žena koja je htjela studirati komunikologiju, ali eto, otišla na medicinu. Šalile smo se, na kraju, da smo zamijenile uloge. Jer, eto, ja sam prije mislila da sam pogriješila što nisam otišla drugim putem u životu i upisala medicinu. Ali, život je htio tako i posložio najbolje, u to sam danas sigurna.
Nema gužve
Dok sam čekala da me pregleda, osluškivala sm zvukove, ali vladala je tišina. Nikoga nije bilo u boksevima, nije bila gužva kao one noći kad sam čekala na red u hodniku i još su iza mene stizale rodilje. Poklopilo se, jer dan poslije je, opet, kako mi je sestra rekla, bila gužva i bebe su samo stizale u rodilište.
Ljubičasta spavaćica
Dobila sam njihovu spavaćicu, presvukla se i čekala sljedeći korak. Jednostavna spavaćica s prorezom do pupka i mirisom bolničke praonice rublja bila je lijepe ljubičaste boje. Obuzelo me uzbuđenje dok sam je obukla. Ono, to je trenutak kad znaš da više ne možeš pobjeći od tamo bez da te smjeste na psihijatriju. 😀
“Mama za akciju”
Liječnica je pregledala svu dokumentaciju, a onda je došla druga koja je napravila pregled. “Pet centimetara, mama vi ste za akciju.” Mojih trudova i dalje baš nije bilo. Tu i tamo koji i malo jači. Bila sam svjesna da mi ne gine drip, ali računala sam da ću stići na večeru u rodilište pa mi je bilo lakše. Da, počela sam razmišljati o hrani onog trenutka kad mi je sestra rekla da više ništa ne smijem jesti, a jela sam noćas onu bananu i još možda nešto jutros, ne sjećam se više.
Plan poroda nisam imala
Nisam ga ubacila u mapu s dokumentima, a prvi put me nisu ni pitali pa, iskreno, nisam se previše opterećivala. Želje su jedno, mogućnosti drugo. U nekim rodilištima možete odbiti klistir, za Merkur nisam sigurna, nisam ni pokušavala jer, iskreno, mislim da nema potrebe raditi komplikacije osoblju, ako postoji mogućnost da se sve unaprijed pripremi. Nije ugodno, niti nešto što si čovjek želi, ali obaviš to i bok. Barem znaš da se nećeš tamo pokakati kad ćeš tiskati, a tiskat ćeš iz petnih žila i imat ćeš osjećaj da ti svi organi izlaze s bebom.
Nakon klistira
Ostalo mi je sat vremena za šetuckanje po hodniku i par vizita toaletu s kliznim vratima i nekoj kao papri tankoj dasci na toaletnoj školjki. Trudovi su bili toliko blagi da sam se samo kod jednog morala malo osloniti na klupicu kod ulaza. Ostale sam provela tipkajući i pričajući na mobitel.
U boksu
Došlo je 13.15 i bilo je vrijeme da legnem na CTG. U rađaoni je bilo pakleno, ali znala sam, čim dobijem drip postat će mi hladno. U sat vremena CTG-a osjetila sam jedan jaki trud na početku i tu i tamo koji slabiji. Dolazili su i dalje u intervalima od 13 minuta. Imala sam osjećaj da bih još tri dana moglo ovako biti.
Odmah sam dobila infuziju, a od stvari, u boksu mi, zapravo, nije ništa trebalo. Možda da sam imala pratnju pogledala bih, tu i tamo na mobitel. Ali, ovako sam ga ostavila na prozoru i odlučila uživati u samoći i tišini i redovitom pištanju uređaja za CTG jer beba je imala zadnje trenutke kardio treninga u trbuhu i puls joj je stalno bio između 160 i 180.
“Tunjić.” Prokomentirala je liječnica koja je sjedila u hodniku za računalom. “Mama, pa vi ste nedavno tu bili, sjećam vas se.”
– 2019-e.
“Vas sam zapamtila jer vas onda nisam uopće čula, a znam da niste dobili drip. Jesu li vam ga sad dali?”
-Nisu me ni pitali, a nisam ni ja tražila.
Nije ništa komentirala više.
U 14.15
Mama, osjećate li vi išta? Pa, da, onaj prije sat vremena je bio jak, ove sve osjećam ali, nisu tako jaki. Zbunila sam ih svojom tišinom. Bili su svi uvjereni da se kod mene ništa ne događa. Na hodniku su se baš susrele dvije smjene pa su imali razgovore od stručnih do onih svakodnevnih. Bilo je dosta glasno, a kako su me stezali trudovi, tako mi je košmar u glavi bio od te buke. Poželjela sam da zašute, barem na kratko.
Bila sam u boksu točno preko puta radnog stola na kojem su se smjenjivale babice i liječnice. U jednom trenu čula sam stariju babicu kako govori mlađoj: “Daj joj, osam kapi odmah.”
Drip
Pa, što si uživala, uživala si, sad kreće peta brzina, mislim si. I priključila je sestra nakon što je infuzija istekla, drip na braunilu. Odmah je bol s razine štrecanja došla na razinu povraća mi se i iskočila bih iz ove kože, sišla s kreveta. Počela sam se tresti, ali sam i dalje šutjela. Nakon pola sata, dolazi sestra pojačati drip.
“Mama, zašto se tresete?”
– Drip me trese.
“Hoćete na loptu?”
– Moooože. I, molim vas, nešto mi dajte jer mislim da ću se ispovraćati.
Stavila je posudicu ispred mene.
“To vam je zato što se sada brzo otvarate. Skinite masku da vam ne bude još više muka.”
I dalje je bio košmar na hodniku, a meni se plakalo. I nije bilo nikoga da mi masira križa. Da je barem mama sad tu kao onda 2019. pa da me stisne za ruku dok me stišće trud, toliko, da me zaboli ruka i zaboravim na trudove. Bilo mi je smiješno, a istovremeno mi se plakalo.
Neću više nikad roditi. Ovo mi je too much danas. Pritisak mi je bio sve jači na trticu, beba kao da gura glavu prema mojoj guzi. Oko 15.20 ušla je mlada riđokosa liječnica koja se predstavila i naravno, nisam joj zapamtila ime jer tada nisam znala ni kako se ja zovem. Donijela je baš neku dobru energiju.
Finale
Babica je postavila oslonce za moje noge. “Osam, devet centimetara.” Komentirala je liječnica.
Još malo, mama. Probajte se opustiti.
I, pokušavala sam, ali imala sam osjećaj da me velika količina dripa cijelu ukočila. Nisam se mogla opustiti, govorile su mi da spustim guzu, nisam mogla jer sam imala osjećaj da sam cijela u trudu koji traje već neko vrijeme i neće popustiti. Bilo mi je muka i raspadala sam se od boli. Nisam mogla povratiti, nisam se mogla opustiti. Bila sam izgubljena.
A onda je babica shvatila da mi je mjehur pun. Uzela je neku cjevčicu i pomogla mi da se popiškim. Osjetila sam neopisivo olakšanje, a kao da je i nestala blokada koju je izazivao taj puni mjehur.
“Super ste, mama.” Bodrila me babica. “Kad osjetite trud, stišćite.” Više nisam znala, osjećam li trud ili ne. Jednostavno sam bila izvan sebe i razmišljala sam kako želim da ovo završi odmah.
Jedan, dva, gotovo
Kad sam prvo olakšanje osjetila, znala sam da je glava vani. Pokraj mene su bile dvije babice i liječnica. “Sad se opustite. To je to, još malo.” I još su nešto govorile, ali više nisam uspjela čuti što govore, niti sam imala snage išta odgovoriti.
I došla je druga prilika za stiskanje. Držala sam se za ručke pokraj svojih nogu i sjetila se kako su mi prvi put govorile da ne gledam dolje. I baš sad, dok sam planirala zatvoriti oči i još malo stisnuti, u mom vidnom polju dogodio se trenutak koji je trajao možda sekundu, ali pamtit ću ga zauvijek. Babica, koja je s rukama na bokovima stajala ispred mene, poletjela je i uhvatila bebu koja je, doslovno, izletjela.
“Bravo, mama, bili ste super. Curica je!”
Kako će se zvati?
Tata je dobio zadatak odabrati ime. Mislim da je suzio izbor, ali nismo još sigurni. p.s. Ime još nismo odabrali 😉
Slavna posteljica
Hoćete vidjeti posteljicu (koja je u međuvremenu izišla)?
Da, želim, to sam prošli put zaboravila pitati.
Rastegnula je posteljicu u zraku ispred mene. “Vidite, ova strana je bila okrenuta prema vama, a ova prema bebi.”
Vauu, kako je velika!
Ako niste gadljivi i ako imate prilike, tražite da vam je pokažu jer zaista je drukčiji osjećaj vidjeti posteljicu uživo.
Brzo su bebi prerezale pupčanu vrpcu i stavile je na moja prsa. “Vaganje i sve ostalo, kasnije. Sad ste samo svoje dva sata.”
Dva sata za nas
Nisam sigurna jesmo li dva sata dobile jer nije bila gužva ili je kompenzacija što nema pratnje ili je to neko novo pravilo. Uglavnom, objema nam je dobro došlo. Ja sam došla k sebi, a beba je dobila priliku probati nešto konkretnije nakon devet mjeseci pijenja vode s različitim okusima.
Pješke do sobe
“Danas ću ti pokazati kako ćeš rodilju odvesti do sobe tako da ona hoda.” Ušla je starija sestra u boks, obraćajući se mlađoj.
“Mama, ići ćemo pješke. Samo polako, može?”
– Može, nema problema. Počela sam ustajati.
“Čekajte! Nemojte sami, budemo vas pridržale.”
I dok je sestra to govorila, ja sam već stajala kraj njih kao da se prije dva sata i zadnjih 17 sati ništa nije posebno događalo.
Njih dvije nisu mogle vjerovati i samo su mi ponavljale: “Samo polako, samo polako.”
3080 g, 49 cm
Putem do sobe prošle smo pokraj sobe u kojoj se beba kupala i vagala. “3080 g, 49 cm.” čitala je sestra brojeve koje je napisala na rukavicu.
“Hvala vam za sve.” Došlo mi je da je zagrlim.
Vidimo se, mama.
“Da, negdje u gradu.” Odgovorila sam i sve ih nasmijala.
U sobi šest dočekala me moja cimerica Josipa. Nakon što su me sestre smjestile i otišle, sramežljivo me upitala: “A vi ste došli na čuvanje trudnoće ili trebate roditi?”
Rodila sam.
“Kada?”
Evo, sad, prije dva sata…
Šalje mi jutros Josipa poruku da i dalje ne vjeruje kako sam ušetala u sobu nakon poroda. Na trenutke, ne vjerujem ni ja. Ali, o tome kako je oporavak od ovog poroda bio brz i lagan i još malo o satima u rodilištu, pričat ću idući tjedan.
Trackbacks/Pingbacks