Biraš što ćeš stići
Nije me bilo, tu, za čas bi mogla otići i vratiti se za godinu. Zašto? Mamama koje imaju dvoje plus djece ne moram objašnjavati činjenicu da nisam stigla. Imati jedno i dvoje djece je velika razlika. Onako, nebo i zemlja. S jednim stigneš više-manje dosta toga, s dvoje stigneš – ništa. Zapravo, ovaj sam put usporila malo zbog vlastitog zdravlja, morala sam odustati od onoga što mi oduzima najmanje energije, jer od onoga što mi pije svu energiju, a nerijetko i krv na slamku ne mogu odustati. Ali, dobro. Alergija miruje, a ja pojačavam, jer moj stajling to može podnijeti. Kad smo kod stajlinga, kaže jedan proizvođač traperica da ih nikada ne treba prati. Zapravo, barem šest mjeseci treba čekati do prvog pranja. Inače, moje su danas bile čiste ravno šest minuta. Nakon cijelog dana, imam na njima trag od kašice, trag od kotača balans bajka, Vendi je obrisala nos o moje koljeno, Galadriel je bacila žlicu na mene u kojoj je bila kaša od cikle. Šest mjeseci, kaže on…
Prošlo šest, evo sedam
Ova je objava samo mali osvrt na proletjelih šest mjeseci. Jer, kad imate jedno dijete, onda svaki mjesec obilježavate kao veliki mjesec, a kad imate dvoje djece, dogodi se da ženi u parku pričate kako je beba baš navršila četiri mjeseca i onda za pet minuta shvatite da će u ponedjeljak šest. Gdje je prošao mjesec, kako me preskočio, zaobišao? A, kao da sam sad pisala o našem prvom vikendu.
Izmiče mi iz ruku
Lagala bih kad bih rekla da sam skroz u redu po pitanju ovog neuhvatljivog vremena. Letećeg. Nisam. Često me hvata panika jer sam dvaput trepnula i već mi se rodiljni prepolovio, kao što se prepolovi red čokolade. Op, Galadriel ima šest mjeseci. Op, pa ona će za tjedan dana sedam.
- Ona maše pa-pa.
- Ona ustaje, pokušava ustati.
- Ona puže.
- Ona sjedi.
- Nije više ona mala, nemoćna, Galadriel.
A jučer sam je donijela doma. Malu. Tri kile nje. Umotanu u dekicu. Crvene kože, popucalih preraslih noktića. Miris mekonija. Hvatanje tempa. Spavanje-kakanje-plakanje-cica-podrigivanje-bljuckanje-prematanje-presvlačenje-spavanje. I tako u krug, dan po dan, tjedan i mjesec.
Prvi mjeseci kasnih večernjih uspavljivanja
Prvih nekoliko mjeseci večeri su beskrajne. Zaspi tek oko 23, a ja bih već u 22 najradije spavala kao polarna medvjedica. Onda prođe to vrijeme i konačno uhvatite tempo i shvatite da već ima četiri i pol mjeseca i sad idu obje u 19, 19.30 na spavanje.
Ovakve i onakve noći
Onda još traje, neko kratko vrijeme period kad spava cijelu noć, možda si tu i tamo malo posisa iz razonode. Pa se program prebaci, desni počinju novi ciklus u životu i gnjave ju danju i noću. Sad veći dio noći provede na sisi. Prvu noć i pol sam uporna, ustajem, hranim, vraćam u krevetić. Drugu noć na pola odustajem, ujutro se budimo zajedno. Onda se to smiri, tri dana mira, pa sad novi krug cjelonoćnog sisanja. U drugoj sezoni Muke po desnima, ja sam pametnija, odmah po prvom zahtjevu za cicu odustajem od ustajanja, vraćanja i ostajemo zajedno do jutra.
Dnevna spavanja
U početku, dok još dolazite k sebi, onoj staroj koja je bila prije trudnoće. Iako, samo mislite da dolazite toj staroj sebi, jer o te stare vi ostali su tek fragmenti. Tada beba više spava, nego li je budna, onda se sve nekako ustabili pa imate tri dnevna spavanja ili ih nemate, nećemo si lagati, svi si žele da ta tri spavanja postoje, neki to i dožive. I dok sam s Vendi previše trudila i pratila raspored spavanja, sad više pratim Galadriel pa taj raspored ide kako ga ona rasporedi. S vremenom, uhvatile smo tempo, ali onda nas je po putu omela okolnost da više ne treba tri, nego dva spavanja.
Od dana do dana, ovisi
Kažu da djecu ne treba uspoređivati, ali eto. Smijem svoju, njih dvije, ista mama, isti tata, godina i deset mjeseci razlike, dvije različite priče. Uspavljivanja Vendi bila su prava avantura, kad je spavala, ne bi nitko smio u blizini disati jer bi se probudila, ali spavala je uvijek u prosijeku do sat vremena.
Galadriel je za uspavljivanje, uglavnom, skroz u redu. Zaspi bez problema i spava. U početku je to bilo dva sata u komadu, ali i tu se putem promijenila ploča. Sad smo baš u fazi obaranja rekorda. Evo, neki je dan spavala rekordnih sedam minuta. Uglavnom, spava do dvadeset minuta. No, shvatila sam da je problem u meni jer svaki put kad si napravim kavu ili sjednem, ona se probudi.
Danas je spavala dva sata. Bila sam već zabrinuta što toliko spava, pa sam si otišla napraviti kavu i, vidi čuda, ona se probudila.
I baš kako kažu da ne treba uspoređivati djecu, mi ih ne uspoređujemo, samo se pokušavamo orijentirati kako je bilo prvi put, a kako je drugi.
Imamo njih dvije i dvije različite priče
Galadriel od prvog trenutka ima Vendi od koje sve upija, Vendi je imala samo nas kao primjer.
- Prvi sam put izrađivala igračke, radila aktivnosti i igre, a sad nađem neki predmet i shvatim, pa to je Montessori!
- Prvi sam put bila previše opterećena kako ću i radim li sve u redu, sad sam samo previše umorna pa kad mi je najteže, samo pazim da sve ostane u prihvatljivim okvirima i pustim nek’ nas struja nosi.
- Prvi sam put bila previše pod stresom i slušala druge, sad nastojim uživati u trenutku i slušam sebe.
- Prvi put mi je bilo teže jer je prvo dijete skroz nepoznata životna avantura, drugi put mi je još teže jer imam njih dvije male i pokušavam balansirati.
- Prvi sam put nastojala držati stvari pod kontrolom, sad nemam pojma gdje su neke igračke, niti jesam li sve ponijela što sam trebala. Onako, koga briga, snaći ću se jer snalaženje je dio ove avanture preživljavanja.
- Prvi put mi je svako plakanje bilo stresno, a Vendi je, realno, stvarno rijetko plakala. Sad kad Galadriel plače, uzmem predah i riješim situaciju.
- Prvi mi je put svaka šetnja bila avantura popraćena razmišljanjem što ću ako počne plakati ili ako se ukaka, je li mi to predaleko za šetnju i ima li smisla sada nekamo krenuti. Sad kad odem predaleko, shvatim da nemamo kišobran, odemo od kuće i iza ugla počne plač, ali ne odustajemo, snalazimo se putem i skroz nam je ok. I, usput, stignem kontrolirati Vendi koja juri na romobilu i gleda okolo, a ja kao papiga za njom ponavljam: “Gledaj ispred sebe.” A onda mi viče kako gleda, dok se okreće za 180° iza sebe, ne bi li mi rekla da gleda ispred sebe.
Prožvakalo i ispljunulo
Zdrobilo me ovih šest mjeseci, isjeckalo, ispostavljalo noge svako malo, tako da se popiknem. Pa, skoro i padnem, onda shvatim da trebam malo usporiti. Iscentrifugalo me, osjećam se na kraju dana kao da su mi popile i krv i prožvakale živce i izvukle energiju iz svih baterija, potrošile vrijeme koje sam namijenila za njih, i za Nas i za sebe. Potrošile novce koje bih prije tri godine, vjerojatno, ostavila za putovanje ili neku razonodu. Vuklo me ovih šest mjeseci, istovremeno, na nekoliko strana. Tek kad sjednem, shvatim da me koljena bole. Kad legnem i križa su mi teška, kad se probudim, želim još malo, dva tri dana u komadu spavati. Pika me ovih šest mjeseci, svaki put kad odem na sat, dva, tri, mislim kako Galadriel baki prolijeva suze. Jer, njene su suze krupne kao kapi onog ljetnog pljuska i teku, kao što teče voda niz ulicu dok vani lije kao iz kabla.
Drukčije je
Prvi put sam bila skroz mirna s tim odlascima od kuće, Vendi bi ostala, malo proplakala i zaboravila da me nema. Sad više nisam nimalo mirna s tim odlascima jer svaki put kad odem znam da iza mene sve pliva u suzama, a još se više rastuži kad me vidi da sam se vratila. Jer, Galadriel rijetko uspije zaboraviti na dulje vrijeme da sam otišla.
I, već smo prestali planirati putovanja bez njih, sad svako putovanje koje planiramo u bližoj ili daljoj budućnosti uključuje njih obje.
Prihvatila sam
Prvi sam se put kao mama borila s mislima u glavi i željom da se vratim i poslu i da balansiram između svega. Sad je poluga prevagnula na onu stranu na kojoj su njih dvije. Sve ostalo, stavila sam na laganu pauzu ili ubacila u nižu brzinu i idem korak po korak. Sad me njih dvije najviše trebaju pa sam veći dio sebe podredila njima, za godinu, dvije, već će priča biti drukčija.
