Što kad je svaki dan majčin dan?
Sretan majčin dan majkama i nemajkama, svima onima kojima je Majčin dan bio prekjučer i svima onima kojima je svaki dan, majčin dan. Nitko me nije pitao što želim za majčin dan, ali da me pitaju, imam ovaj link pa ću im poslati. Ovo je popis mojih skromnih želja. A, možda će biti na kraju da i previše tražim. Što majka, zapravo, želi za majčin dan, a možda i češće?
Da joj kažu, ti se tuširaj, mi djecu držimo nogama i rukama, sve dok ne završiš
Kod nas je situacija takva da, kad smo zajedno doma, a ja dobijem deset minuta mira u kupaonici, kažem kako idem u wellness. Ili nastojim tempirati wellness za sate kad one spavaju pa je to wellness uz šumove Baby monitora.
No, kad trebam kupaonicu, a sama sam s njima, onda to izgleda kao da stojim nasred nekog trga i tuširam se. One izlaze i ulaze, Vendi u jednom trenutku dolazi, otvara vrata od tuša i dodaje mi patkicu da ne budem sama. Iza nje ulazi Galadriela, silno se trudi otvoriti vrata tuša, a kad uspije i ugleda svoje dvije najdraže viseće, počne nestrpljivo pružati ruke prema njima, nestrpljenje za čas prijeđe u histeriju.
Panika…
Onda, nestanu pa se zabrinem, zovem ih, i evo, već spremne dolaze, Vendi mi odluči dodati ručnik pa poruši njih pet s police, Galadriel ne podnosi da Vendi stoji bliže meni pa se počne hvatati za moju nogu. Na kraju, sve tri smo mokre. Dok ih nije bilo onih dvadeset sekundi, izbacile su sve Legiće iz kutije po kauču i napravile blagi kaos. Da, naglasim, bilo je to mojih pet minuta u kupaonici, ne dvadeset i pet. Evo, to je tuširanje kakvo, barem na Majčin dan, nijedna mama ne treba. Potrudite se, zabavite djecu i pošaljite mamu na “wellness” kad god imate priliku.
Da joj kažu: “Ja ću umjesto tebe!” Kad napokon sjedneš i začuješ iz toaleta: “mama, kakala sam!”
Uvijek, ali uvijek se dogodi da, kad sjednem, odvije se nešto što me prisiljava na ustajanje. Jednom, kad postaneš majka, kao da si potpisala sudbinu koja kaže – nema sjedenja za tebe, draga moja. Ima li tome kraja? I, što je najbolje, koliko god nas je u blizini, uvijek prvo stiže poziv za mene: “evo, mama, kakala sam!” – Super! Molim vas, ustanite umjesto mene, recite “Ja ću!” i odradite posao za mene. Hvala!
Da joj kažu, idi, piški u miru, nitko neće tri minute vrištati pred vratima
Znate kad prolazite ulicom pa oni frustrirani psi u jednom dvorištu laju jer ih nitko nije prošetao godinama? Taj se osjećaj javlja kad zatvorim vrata i poželim piškiti u miru. Ono, kao da sam otišla i više se neću vratiti. Te dvije minute vječnosti. Lupanje, suze, povici “mama” koji zvuče kao da je vuk napao praščiće. Molim vas, priuštite mami da tu i tamo, kao nekada, ode na toalet i sluša tišinu nekoliko minuta. Luksuz je to vrijedan kao zlato.
Da joj kažu, ti idi, uživaj, sve će biti pod kontrolom
Kažu to inače, a onda, nakon dvadeset minuta kad zazvoni mobitel… Već mi je u glavi tristo pedeset i šest scenarija, netko je razbio nos, netko je dobio temperaturu, netko je nešto slomio… “E, stoji pred frižiderom i traži me nešto, a ne zna reći što.” Pa, otvori frižider i reci da ti pokaže što hoće. “Aha…E, evo, drži kutiju s čvarcima. Je l’ joj smijem dati?… A, evo, već ih jede i prestala je plakati.”
Ja: – Ommmm.
Da joj ne dijele savjete i ne ispituju
Utihnuli su mi savjeti u zadnje vrijeme nepoznatih, starijih žena po ulici. To se dogodi kad djeca prohodaju. Onda više nitko ne dijeli savjete. Nego, neki dan je deda rekao Vendi u tramvaju da je “njen braco” (Galadriel obučena u rozo od glave do pete) “puno bolji jer ne plače”. A ona je “malo zločesta”. Inače, plakala je jer smo već bili u terminu uspavljivanja, a ona umorna k’o Jasmin Stavros. Razlog suza? Pa, plakala je jer sam ja imala “gole noge” (nosila sam haljinu), a ona je imala hlače i ideju da će ih usred tramvaja skinuti jer želi i ona imati “gole noge” kao ja. Plakala sam i ja, ali u sebi i od smijeha.
Da joj, tu i tamo omoguće, da jezik opeče na kavu
Ili, još bolje, da ti naprave kavu i kažu: Evo, sjedni, uzmi predah, mi ćemo otići van s njima. Jer, ako je koja majka uspjela sjediti u miru i piti kavu, bez da su je djeca pokušala bezbroj puta u pet minuta sabotirati, molim vas, sačuvajte takvu majku. To je endemska vrsta.
Da joj kažu evo, odnijeli smo smeće ili napravili smo nešto, a nisi nam ni rekla da to napravimo
To je ono što svaka mama želi. Na majčin dan i svaki dan. Da se dogodi čudo i da ne nađe prljave čarape tamo gdje im nije mjesto i da ne dočeka novo desetljeće, čekajući kad će netko umjesto nje podići s poda stvar koja tamo ne pripada.
