Kad mama balansira
Odgoj bez ekrana je ozbiljno zahtjevna stvar. To vam kažem iskreno, bez pretjerivanja. Iskreno, mislim da bih si intravenozno davala energetske napitke da Vendi ne ide u vrtić. Zato, kad vidite roditelja s jednim, dvoje ili više djece koji je cijeli dan s djecom i još vam priča o tome kako njegova djeca ne gledaju televiziju ili ne koriste bilo koji digitalni uređaj, dignite mu spomenik i odajte mu povelju za hrabrost.
Zaista, što više vremena o tome razmišljam, to imam više razumijevanja za roditelje koji od početka svojoj djeci upale televiziju, daju tablet ili mobitel. To što imam razumijevanja, ne znači da bih učinila isto. Nego, s druge strane, shvaćam zahtjevnost i ozbiljnost organiziranja vremena kad je dijete kraj vas.
Vrtiću, hvala ti što postojiš!
Imamo mogućnost Vendi ostaviti u vrtiću, odnosno, jaslicama. Mislim da je to najbolja odluka koju smo donijeli. Prvotno, bakina je ideja bila da će je ona čuvati, jer, u našem društvu još uvijek žive vjerovanja kako je bolje da dijete izbjegne vrtićke viruse do treće godine. Naravno, na zapadu su odavno shvatili da ta ideja nema previše veze s vezom.
Isto tako, naišla sam na blog jednog tate koji je isto uvjeren da je bolje da djeca do treće godine budu s roditeljima. Iskreno, nisam baš shvatila poantu njegova razmišljanja. Ipak, čovjek je jedno dijete poslao u vrtić i vrtić smatra nužnim zlom, pri tome, njegova je žena trudna, radi i studira. I on radi. I, na kraju, nije mi jasno, kako je zamislio u cijeloj toj kombinaciji dvoje djece držati cijeli dan kod kuće.
Pozitivne promjene
Osim što je Vendi počela jesti kao velika otkako je krenula u vrtić, smatram da sadržaj koji joj je tamo ponuđen svakodnevno bolji i primjereniji od onog koji bi joj ja mogla ponuditi jednom rukom i jednim okom na računalu, a držeći je drugim okom pod nadzorom. Isto tako, socijalna interakcija koju tamo ostvaruje sa svojim vršnjacima iznimno je važna i mi joj je kod kuće ne možemo pružiti.
Odlično je što imamo mogućnost dio dana biti svatko na svojoj strani jer…
Kao i svaki roditelj, ima onih dana kad se s nostalgijom sjetim vremena kad sam ustala ujutro onda kad sam ja htjela, sjedila na kauču dulje od sedam i pol sekundi i kad me nije brinula tišina.
Između pet i šest se najslađe spava
E, ali nećete! Ustajemo oko pola šest, tako si je mala šefica tempirala buđenje. Iako je to dobro jer je i nas istrenirala da ne ostajemo dugo budni i da idemo na spavanje oko deset, nekada, kao i svatko, imam dana kad bih ustala i odustala, ali nemam izbora. U ta teška jutra sa sjetom gledam na dane kad sam ustajala u sedam, pila kavu uz ogledalo u kupaonici, razmišljala što ću obući i kako ću prileći malo kad dođem popodne doma.
Ako ipak još malo zažmirim
Nekoliko se puta dogodilo da smo se probudile pa sam je pustila da se igra, a ja sam legla na kauč u njenoj sobi i još malo ubila oko. Nakon što sam, ponovno, pola sata nakon tog zatvaranja oka na tri sekunde progledala, u sobi je bio kaos. Njenih nekoliko igračaka bilo je posvuda, a ona je sjedila u kutu kraj ogledala i listala knjigu, kao da ovaj kaos nema veze s njom.
Spremanje u miru
Sjetim se vremena kad sam si večer prije pripremila što ću obući, bez razmišljanja to obukla i otišla na posao. Sad, ako si pripremim i ostavim izvan ormara, zna se dogoditi da odjeća putem dobije noge pa se nađe na podu, na drugom kraju stana dok ja nisam u blizini. Zapravo, prestala sam odavno razmišljati večer prije što ću obući jer mi je to jedino razdoblje kad ne moram razmišljati pa ne razmišljam ni o odjeći.
Moje oblačenje ne traje dugo, ali s njom se nekada znamo loviti po stanu jer je ona odlučila baš to jutro iskoristiti za izbjegavanje oblačenja, izbjegavanje umivanja ili pranja zubi. Doslovno, ponekada pola sata potrošimo na presvlačenje.
Meditacija uz doručak
Doručak mi je bio omiljeni obrok u danu jer je to bio period kad u miru i tišini sjedim, jedem, razmišljam o danu, obvezama i ostalom. Sad i za vrijeme doručka znamo imati nekoliko vraćanja za stol, pa moramo promijeniti jelovnik, pa se dogodi da još pet puta izvanredno ustanem.
Nekada mi nedostaje uživanje u miru, tišini i prvoj kavi, doručku. Bez razmišljanja i improvizacije.
Trening od dvadeset minuta koji traje skoro sat vremena
Tako izgleda kad usred treninga moraš ići dati čašu vode, pa se sjeti da bi jela bananu, pa dođe i legne na mene dok pokušavam raditi plank. Ako je predugo ne gledam, a to je nekada tri minute nakon početka treninga, jednostavno dođe i odluči me čupati ili si legne preko moje podloge za vježbanje, pa ti vježbaj. Uglavnom, iskoristim to vrijeme za zabušavanje, ali nekada bih stvarno voljela za dvadeset minuta završiti trening i ići dalje.
Baš kad sjednem i pomislim malo predahnuti čujem…
Kako lupa s nečem po ogledalu, kako prevrće nešto u špajzi, zove me s drugog kraja stana ili plače, ušla je u kupaonicu i diže dasku na školjci, mota se oko produžnog kod televizora u koji su uključeni svi mogući uređaji, otvara ladicu mog radnog stola i kopa po njoj, traži me nešto jesti, ne želi da sjedim, penje mi se po glavi… Ili je ne čujem pa već u glavi vrtim film kako je našla negdje izbjeljivač koji nisam znala da imam u stanu i otvorila ga je i prolila ili gura prste u struju ili se popela na neki luster…
Ima dana kad mi treba samo nekoliko minuta predaha. S višesatnim predahom u popodnevnim satima sam se odavno pozdravila. I baš kad mi treba tih pet minuta predaha, nju ne zanima nijedna knjiga, niti joj je prihvatljiva moja ideja o predahu. Pomislim si, sama si kriva što nisi pet minuta sjela u miru pa onda išla u vrtić.
Nije uvijek teško, ali kad je teško, teško je
Dakle, s nama je u najkritičnijim satima, kad smo mi ujutro polu-živi, a ona prepuna energije i kad smo mi popodne polu-mrtvi, a ona umorna, euforična i puna suludih ideja. U svakom slučaju, dobro se nosimo sa svakodnevnim izazovima i ne kukamo gotovo nikada, ali ima dana kad nas prelomi i kad se jednostavno pitamo, kad će odrasti? 😀
