Prvih 365 i Netflix babies
Sitno odbrojavamo zadnje tjedne i dane do puhanja prve rođendanske svjećice, a ja gledam “Babies”. Proletjela je prva godina najodgovornije životne uloge, godina s 365 ispita, godina u kojoj 24 sata tjedno imate predavanja i vježbe istovremeno. Godina u kojoj spoznaš, ali ne znači da se pomiriš s činjenicom da više ništa ne možeš previše konkretno planirati. Dovoljno je bilo i nekoliko mjeseci da naučim više o sebi, nego li sam naučila u 27 i pol godina. Ipak, kažu da najviše i najbrže učiš u prve tri godine života. I stvarno, gledala sam prošlog svibnja smotuljak u svojim rukama, zgužvan, crven, oljuštene kože na rukama, uspavan, pokakan, izbljuckan…
Godina golemih promjena
Gledam sada čovjeka u malom, malu ženu kraj sebe, dohodala je do svog stola kad je vidjela da su na njemu servirane borovnice, stoji i jede, dio ih je spustila na stolac i nešto im s rukama pokazuje. Vjerujem da glumi mene dok joj govorim kako treba sjesti i jesti. Ovo je užina, grickalica prije ručka ili međuobrok, kako vam milo, pa ne inzistiram da sjedi jer joj se ovih dana još manje sjedi, otkako je prohodala.
Mamin Montessori pristup
Uložila sam mnogo truda, vjerujem da je mnogo toga u meni podsvjesno jer je i u mene uloženo mnogo. Iako se moja mama tada nije služila terminom Montessori, njen je odgoj poprilično nalikovao principima Marijine pedagogije.
Iskreno, poprilično sam ponosna na to što smo radili tijekom prve Vendine godine života, kako smo prihvatili roditeljsku ulogu i što svakodnevno činimo. Baš me to inspirira da svakoga tjedna s vama podijelim nešto što smatram dobrim i važnim u odgoju.
Predah uz dokumentarac
Zato, danas ćemo odmaknuti od principa Montessori pristupa i posvetiti se znanstvenim istraživanjima o bebama. Prošli tjedan, dolazi Mato s trčanja, Vendi je otišla spavati, a ja sjedim na kauču i ronim suze. “Što je bilo?” – Vendi više nije ovako mala beba. I nikada neće biti više mala. “Hoćemo imati drugu malu bebu?” – Ako ćemo je imati i ona će narasti. Kmeeeeeeee. Tako sam ja, zahvaljujući hormonima provela u suzama gledajući novi Netflixov serijal o bebama, od prvog udaha do prvih koraka.
Godina promjena
I baš kad si pomisliš kako ti u ranim dvadesetim na fakultetu treba godina dana da spremiš jedan ispit i uspješno polaganje je velik uspjeh, shvatiš koliko je nevjerojatna prva godina jedne prosječne bebe. Od onih oči koje kolutaju na sve strane dok očni mišić još nije jak, do očiju koje primijete psa i viču Va-va-va dok se vozi u autu i promatra iz sjedalice prema van. Od onih tabana koje, kad ih stisneš odmah se svijaju kao da će te uhvatiti, do tabana koje bježe po sobi dok im pokušavaš obuti čarapu. Od onog jedva čujnog kme 23.5.2019. do jasnog i glasnog negodovanja jutros kad joj nisam dala da uđe za mnom u kupaonicu.
Svaki dan nešto novo i nepoznato
Od prve pokakane pelene, do ovotjednih prvih uspješnih sjedenja na tuti u pravom trenutku, je l. Od prve kašice, do toga da je danas pojela sve što sam joj ponudila, čak i mrkvu koju više trenutno ne voli. Od toga da ne želi zaspati, do toga da nam pokazuje glavom naslonjenom na dlan i dugačkim aaaaaa da želi na spavanje. Koliko bih samo vještina mogla nabrojati koje su svladane u godinu dana? Ima ih još, premalo sam ih nabrojala, sve zaslužuju biti ovdje, ali onda bi ova objava bila beskonačna.
Mnogo emocija
Ovo je godina koja je mene ispunila različitim emocijama ili sam ih samo jače no ikada doživjela i proživjela. Sjećam se kad su ona i tata prvi put sami otišli u šetnju. Bila sam tako uzbuđena, htjela sam ih nazvati jer ih nije bilo dulje od petnaest minuta, pola sata, sat i pol. Već sam bila u brizi. Trudila sam se ostati mirna. Kao, valjda njih dvoje znaju bez mene. A što ako… I u tom trenu, pozvone na vrata. Oboje nasmijani i mirni. Sat i pol nikada nismo nas dvije ili nas troje šetali u komadu, uvijek bi ranije kapitulirala, ne bi htjela biti u kolicima, ne bi se više ni htjela nositi… Njih su dvoje odlična kombinacija za šetnju. Od tad, često odu sami u šetnju.
Tata u noćnoj smjeni
Sjećam se i kad je prvi put preuzeo noćnu smjenu. Do tad, već sam navikla na spavanja od po nekoliko sati pa buđenja, pa spavanja. Ja zaspim bez problema, bilo kad, bilo gdje, probudim se i opet zaspim. On nije takav, njemu treba biti mrak, ne smije biti nikakvih zvukova, nedajbože da mu netko diše glasno… I tako, zaspala sam ja večer kao top, nisam je čula dok je zaplakala pa je Mato odlučio ustati i otići do njene sobe. Probudila sam se oko dva, naspavana kao da sam tri dana u komadu spavala, čudim se kako do sada nije plakala, provjeravam s rukom, sama sam. Ok. I opet kreće sto i jedno pitanje: “Možda da odem tamo, možda ju neće uspjeti smiriti, on se neće naspavati, ja sam ionako dovoljno spavala…” Okrenula sam se na drugi bok i nastavila spavati do jutra. O novim navikama koje smo uveli za vrijeme karantene, pročitajte u objavi Montessori kod kuće.
.Mastitis no. 32490785908572
U ponedjeljak sam prvi put provela osam sati bez nje, bez da sam dobila mastitis. Veliki uspjeh za moje dojke, veliki uteg za mene. Shvatila sam što je biti roditelj. Dakle, tih osam sati bila sam u ozbiljnom poslu, velikom stresu i rješavala veliki zadatak, nebitno. Svih osam sati istovremeno sam razmišljala je li dobro, je li zaspala, radi li probleme baki, jesu li se baka i teta umorile, hoće li zaspati popodne, je li jela, zašto nije jela…Ne moram napomenuti da sam riješila sve obveze bez greške i još našla baku i tetu koje su se cijeli dan zabavljale s Vendi, bez ikakvog problema. A ja, pregažena od stresa, umora i gladi, dehidrirala i preznojila se tri puta.
Nova dimenzija zahvalnosti
Zahvalnost mi je poprimila jedan novi nivo otkako sam postala roditelj. Prije sam uzimala zdravo za gotovo svaki odlazak nekamo, sada, itekako znam što znači imati malo vremena samo za sebe. A onda i u tom vremenu misli ti pobjegnu na to je li sve u redu. Dakle, i briga se apdejtala, otprilike, od Windowsa 98 postala Windows XP. Ipak, zahvalna sam što nas je cijelu godinu pratilo zdravlje, kako mene, tako i nju. Shvatila sam koliko je važno dok nemaš djecu ležati i ništa ne raditi kad si bolestan, jer kad imaš djecu, ne samo da ćeš prehodati lakšu prehladu, nego i temperaturu i sve ostalo. Zahvalna sam za sve šetnje, a šetala sam ovih godinu dana kao nikad u životu. Zahvalna sam za pomoć koju imamo oko sebe, ponajviše, baka servis. Zahvalnost zaslužuje jednu posebnu objavu, jer zaista je golema.
Prvi ročkas
Za 16 dana pušemo prvu svjećicu. Nećemo raditi tematsku proslavu, niti kupovati poklone. Puhat ćemo svjećicu, dakako, na torti bez jaja, jer Vendi je alergična na jaja. I već je prošla jedna trećina od one prve tri najvažnije godine života. Imam osjećaj da ćemo se uskoro upisivati u školu. U svakom slučaju, prije toga krećemo u jaslice. Nemam pojma kakva će situacija biti na jesen, ali nadamo se da ćemo naći mjesto u onima koje želimo upisati.
Vraćam se na ono što je bio primarni cilj ove objave, željela sam vam preporučiti dokumentarac o bebama. Netflixov Original dostupan je i na YouTubeu za one koji nemaju Netflix, pa vam u nastavku ostavljam da pogledate trailer, ali svakako, ako ste roditelj ili u iščekivanju rode, pogledajte sve nastavke ovog dokumentarca.