Otkako je više djece u Gradu postalo svejedno
Ovih se dana digla prašina u Zagrebu, više nego li ikada što pamtim. Nagrabusili su roditelji koji koriste mjeru donesenu za vrijeme pokojnog gradonačelnika i trudnice. Jedino je svanulo onima koji čekaju prvo dijete pa će umjesto 1800 dobiti 2500 kuna. Razgovarali smo u četvrtak navečer, nas dvoje. Konačno smo se izveli van bez njih dvije. Pričali smo o tome što bi nas potaknulo da imamo još veću obitelj, a nije mjera roditelj – odgojitelj.
Pomoć za novorođenče
Tako se zove novčana naknada za novorođenče. I, ona je za treće i svako iduće dijete u Zagrebu do sada iznosila 54 tisuće kuna. Dobili biste je kroz šest godina. Realno, nisam sigurna da je baš ta naknada nekome bila motiv za rađanje više djece. Možda sam u zabludi.
Lijepi džeparac
Ukratko, ako mene pitate, skroz je glupi potez ukinuti tu “pomoć”. I, izjednačiti iznos za svako dijete. Baš je neki dan gospođa Kekin objasnila kako je njima svako dijete jednako. Realno, najviše novca roditelji trebaju za prvo dijete i svu potrebnu opremu. Ok, to stoji. Ipak, kad imaš troje, četvero ili više djece, troškovi, kao i djeca rastu. Trebaš preurediti sobu, nabaviti veći auto ili nešto treće.
Troškovi i djeca rastu
Uglavnom, novi član obitelji nosi potrebu za reorganizacijom obitelji, prostora i navika. I, kad živiš u Zagrebu, gdje je prirez ogroman, onda u najmanju ruku imaš pravo na džeparac zvani Pomoć za novorođenče. Mislim da je skroz u redu, što su i ako su si ljudi koji čekaju treće ili neko iduće dijete računali na džeparac od pedeset i četiri tisuće kuna. To je šest godina pokrivenih troškova za obiteljsko ljetovanje. To je šest godina pokrivenih troškova za izvanškolske aktivnosti ili nešto treće. To je, među ostalim, novac koji smo Gradu dali od naših plaća, kakve god da jesu. I da, mislim da je ovo potez na kojem je ova vlast od mene pobrala neizbrisiv minus. Ali, to zapravo, uopće nije tema današnje objave.
Mjera roditelj-odgojitelj
Iako me se osobno nije ticala mjera roditelj-odgojitelj, mislim da je i da sam se našla u prilici koristiti je, nikada ne bih iskoristila. Zašto?
Danas, kad imam njih dvije i kad se podigla panika jer su korisnici mjere preko noći dobili nogu u dupe i šamar iz Grada, puno više razmišljam o problemu.
Što bi me motiviralo da razmislim o još jednom djetetu?
Danas kad imam njih dvije male, već drukčije gledam na situaciju nego li kad smo imali samo Vendi.
Problem vrtića
Da znam kako će moje dijete moći sa svojih godinu dana krenuti u vrtić, da bih se ja vratila na posao, odmah bi mi bilo lakše.
Da je više vrtića koji primaju djecu mlađu od godinu dana. Bilo bi mi lakše jer i sad sam bila u dvojbi mogu li prihvatiti posao i početi ranije raditi ili ne mogu. Iako je baka servis uvijek tu, ipak ne mogu očekivati ni od njih da svaki dan pet dana u tjednu čuvaju G. Druga je opcija naći tetu čuvalicu. No, dok zbrojimo i oduzmemo sve troškove, ode moja plaća. Dakle, da postoji više vrtića koji primaju dojenčad, stvar bi bila lakša.
U gradskim vrtićima nema mjesta
No, problem nastane kad, jednostavno, usred školske godine u vrtićima nema mjesta. A vi morate na posao i onda majka koja ima minimalac može upisati dijete u privatni vrtić i dati pola plaće za njega.
Dakle, dok se ne riješi problem dostupnosti gradskih vrtića i ne poveća broj onih koji primaju djecu mlađu od godinu dana, nećete ni motivirati ljude da razmišljaju o povećanju obitelji.
Kako na posao?
Definitivno, motiviralo bi me na razmišljanje o još jednom djetetu da znam kako poslodavcu neće biti problem to što imam više djece.
Realno, često je problem poslodavcima što moraju naći zamjenu za zaposlenicu koja ide na porodiljni.
Zatim, problem je što žene koje s ugovorom na određeno, kad završe na porodiljnom, produžetak ugovora ne dobiju.
Kad sam bila na razgovorima za posao situacija je bila sljedeća:
Ako sam u prvom krugu rekla da imam dvoje male djece, više me na drugi krug nisu zvali. (Jedni su mi otvoreno rekli da je to dosta problematično).
Kad sam tek u zadnjem krugu rekla da imam malu djecu, pitanja su postala dosta detaljna. Kako se planiram organizirati, tko će mi čuvati djecu i tako…
Naravno, ne smatram da sam isključivo zbog toga otpala, ali mislim da takvim stvarima uopće nije mjesto na razgovoru za posao.
Da znam kako kao majka dvoje ili više djece neću kod potencijalnog poslodavca automatski biti u nepovoljnom položaju, razmišljala bih o većoj obitelji.
Odnosno, kad bih znala da me čeka posao nakon povratka s porodiljnog i da neću biti prva koja će po povratku dobiti otkaz ili da mi neće biti produljen ugovor, imala bih još djece.
Njima mjesto u vrtiću, meni miran povratak na posao
U svakom slučaju, smatram da je djeci mjesto u vrtiću, a meni na poslu.
Jer, ja sam mama, a nisam odgojitelj po struci i ja im ne mogu pružiti ono što im može pružiti vrtić i sredina koju čine njihovi vršnjaci.
Isto tako, mislim da djeca, koliko god da ih je u obitelji, trebaju mamu koja ima svoj posao koji voli, koji je ljuti, na koji odlazi i s kojeg se vraća doma.
Tu smo
Doma ćemo se družiti, odgajati, voljeti, ozdravljati, liječiti, igrati, svađati, rasti i razvijati. Za to nas nitko ne treba platiti. Ali, ipak, dio dana provest ćemo u okolini koja nam je bliskija po dobi, interesima i razmišljanjima. U takvim okolnostima, što se nas tiče, može nas biti još više.
