Mama nekada
Upravo sam odradila sezonu života kao mama. Zapravo, još je odrađujem. Ili, ja sam, zapravo, stalni sezonac. Samo pojačajte, ova sezona nikad neće stati! Tko je radio sezonski posao, zna da je posao na sezoni, the posao i da tu nema milosti. Znam ja, radila sam na Zrću dvije sezone, na buri, na afteru kad je +40, na kiši, na toplim i sparnim noćima, na ulazu u VIP, tamo gdje Talijanima moraš objašnjavati da je normalno, ako žele sjediti u separeu, potrošiti minimalno 100 EUR. Bila sam budna preko pedeset noći u komadu i odradila isto toliko popodnevnih aftera. Stajala u visokim štiklama i bila uvijek nasmijana.
Mama sada
Iskreno, te su sezone male bebe za ovu sezonu koja je, upravo, na izmaku. Netko je upalio kraj lipnja, pobrisao ljude iz Zagreba i onda, odjednom, uključio kraj kolovoza. Gdje sam bila? Nigdje. Što sam radila? Ništa. A, zapravo, bila sam na sve strane i nisam stala, samo, nisam ni stigla sjesti i razmisliti o svemu. Dvaput sam trepnula, G. ima pet mjeseci. Idući put kad se okrenem, imat će šest.
Kako, u kratkim crtama izgleda prosječan dan?
Razlikujemo one dane kad je Vendi bila u vrtiću i one kad sam ja bila pregažena. Kroz ljeto smo uzeli nekoliko tjedana pauze od vrtića. Jedan u šestom, dva u sedmom (djelomično neplanirano) i dva u osmom.
Kad smo bili svi doma, naš je dan izgledao ovako:
Galadriel se probudila u pet i dvadeset. Ja se još pravim da spavam. Galadriel postaje sve aktivnija. Moram spasiti stvar. Mama superheroj. Odlazimo u boravak, ne bi li Vendi odgulila barem do sedam. Pet pedeset osam, Vendi otvara vrata od sobe. Dan je počeo. Jedna sisa, druga je gladna. Slažemo doručak, Galadriel se želi nositi baš sada. Galadriel ide na prvi odmor, Vendi budi tatu. Pokušavamo piti kavu i zabaviti se na balkonu, Galadriel se naspavala za 20 minuta. Žongliram između veša koji pripremam za pranje i košulja koje pokušavam pripremiti Mati za posao. Još nisam naučila peglati. On stražari da Vendi ne bi Galadriel gurala prste u nos dok ja ne gledam. Idemo do placa, svi zajedno. V. trči, G. se nosi. Vendi je htjela ići s kolicima, sad Mato trči za njom gurajući prazna kolica. Spuštam G. u kolica, vrišti. Vraćam je u tobolac.
Na placu smo kupili sve, samo ne ono po što smo pošli
Idemo do parka. Mato se vraća s kavom za van. Miriše kava, zamišljam da sam u reklami i na trenutak ne čujem nijedan zvuk, samo mirišem kavu. Mama često sanja kavu. Mati je zazvonio mobitel, G. se pokakala, okrenula sam leđa, V. nema na vidiku. Presvlačim G. i lagano šizim. Jurimo po parkiću, V. naganja goluba na drugom kraju parka. Vraćamo se doma. Mato se sprema za posao, V. pokušava skrenuti pažnju na sebe, G. je gladna. Hranim G., Vendi mi viče iz kupaonice da je kakala. Ne želi da dođe Mato. Ostavljam poluuspavanu G., pokušavam se iskrasti iz sobe dok V. sve glasnije viče: “Jeeeesaaam, jeeeeesaaaam, maaaamaaa!” Dolazim ja, mijenja ploču, ne želi mene, hoće tatu. Kuham neki brzinski ručak, umak od povrća i špagete za V., klopa pa spavanje. Vidi čuda, G. je ostala spavati nakon što sam joj bezobrazno izvukla bradavicu iz usta. V. trči oko mene i po stanu, danas ne želi sudjelovati u pripremi ručka, što mi trenutno skroz odgovara. Ona i Mato odlaze do trgovine, a nakon što se vrate, vrijeme joj je za ručak, umivanje, skidanje i spavanje.
Uspijevamo sve to ugurati u periodu dok G. spava
Vendi bez previše pregovora odlazi na spavanje. Legla je, a ja sam joj obećala da ću se kasnije vratiti, neka samo žmiri i čeka. I stvarno, nadam se da ću se vratiti i još malo prileći s njima. Ali, prvo, idem u miru dovršiti ručak, pospremiti nekoliko sitnica, srediti veš, pospremiti neke stvari, popiti još jednu kavu u miru na balkonu…. Kmeeeeeeee, prekida me Galadrielin plač tamo negdje na polovici nauma da u miru dovršim ručak, ostalo ni nisam stigla. Mato se pakira, odlazi i radi do kasno, ja ću se srušiti u krevet oko 22, tako da ću ga tek ujutro vidjeti. G. je upravo u fazi da nikoga, osim mene, ne prizna. Ako me nema dulje od sat, dva, to je raspad sistema, a utjeha ne postoji. Mato odlazi, šalimo se da ja ostajem u devetom krugu našeg malog pakla. Iako, iskreno, oboje smo svjesni da je nekako, paradoksalno, lakše kad smo sami s njima, nego kad smo oboje. Zato što Vendi traži pažnju od oboje kad smo zajedno doma ili u šetnji, a kad sam ja sama s njima ili kad je on sam s njom, ona je potpuno drugo dijete.
Igra se sama i ne treba ni mrvu pažnje
Doslovno, razlika je nebo i zemlja. Vendi se budi oko 14, baš kad je vrijeme da Galadriel ide po svoju popodnevnu dozu cice i spavanja. Tako se meni ili nama, ovisno jesmo li zajedno ili sam sama s njima, dan svodi na uspavljivanja, pripremanja obroka, kombiniranja koja je cica sljedeća na redu (sreća pa su samo dvije), mijenjanja pelena i prolijevanja tute. Imala sam sreće pa je Vendi još bila uspavana nakon buđenja i izležavala sam dok je G. sisala, no, onda, kad je bilo vrijeme da G. zaspi, V. je imala inspiraciju pjevati Baby Shark, na sav glas. Dok sam završila sa zadnjim dnevnim uspavljivanjem, shvatila sam da sam već odavno pregladnjela. Pojela sam na brzinu jer je V., baš razbuđena od popodnevnog odmora, imala inspiraciju raditi gluposti po stanu. Najgore je kad jedem i shvatim da ju već punih 20 sekundi ne čujem.
Onda znam da radi neku glupost
Našla sam je na lođi, igrala se s metlom pa sam odahnula, nisam htjela prekinuti igru pa nisam ništa komentirala. Još se nisam prebacila u mod da smo same doma pa da ne privlači pažnju već se prebacila na samostalnu igru. Dok smo čekale da se G. probudi, natočila sam joj vodu u kadicu i stavila na balkon. Polijevala se, igrala, pretakala iz čaše u čašu, brisala se ručnikom i tako u krug. Kad se G. probudila, nije joj baš bilo milo što je držim pa ju je nekoliko puta pokušala udariti, tako da smo opet imale razgovor koji smo imale i jutros kad ju je htjela tući u parkiću. Neizdrživo je vruće, tako da parkić ne dolazi u obzir.
Odlazimo u dvorište, pojeli nas komarci, trčimo kakati
Vraćamo se dolje, vraćamo se gore jer se G. pokakala. Sad bi Vendi nešto jela, a i Galadriel gura nos prema mojim prsima. Prvo s Vendi pripremam večeru, ona bira, ja vadim iz frižidera, ona nosi i tako u krug. Baš je ludo biti mama. Galadriel postaje sve nervoznija jer Vendi kao da priprema svečanu večeru za predsjednika, tako polako i uz puno dvojbe bira večeru. Na kraju, na stolu su i kiseli krastavci, i rajčica, i piletina od našeg ručka i “mota-mota” špageti, i njeni neizbježni čvarci. I baš kad smo sjele za stol, a ja namjestila G. da uživa u svom obroku, V. se sjetila da nismo na stol stavile puding. Puding koji kuham, a nikad ga ni ne proba, a kamo li pojede, ali taj puding već religiozno mora stajati na stolu za vrijeme večere. Nakon večere, jednim okom gledam njih dvije, drugim okom gledam što spremam. Vendi mi pomaže oko raspremanja stola pa je barem u tim trenucima animiram i odvlačim od ideje da Galadrieli napravi nešto što ne želim. Sljedeći je zadatak kupanje, pa borba zvana rezanje noktiju, pa igranje, sve do 18 kad kreće smirivanje za spavanje.
Čitamo, večeras V. ne valja nijedna knjiga. G. je ostala bez svoje jer je V. baš tu htjela listati
Odustajem od čitanja večeras i puštam je da još malo u miru slaže kockice. U 19 zatvaramo vrata sobe, spuštamo rolete. Proći će još neko vrijeme dok se ne smire, možda deset minuta, možda 45 minuta, ovisi, nisam uvijek iste sreće. Večeras nemam opasne planove, pa će uspavljivanje vjerojatno brzo ići. Završilo je za 15 minuta. Mene čekaju još tri mašine, jedan veš za pokupiti, planirala sam nešto pospremiti i pripremiti se za sutra. Sjedim na kauču. Potrošena sam, smrdim po znoju, kosa mi je masna. Gladna sam. Umorna. Glava me boli. Ostajem na kauču. Palim TV, gasim TV. Odlazim u kupaonicu, žmirim kad prolazim pokraj veša, odlazim na spavanje. Sutra, sve ispočetka. Eh, moja mama.
A mama i tata?
Imam osjećaj da se nas dvoje nismo vidjeli, tamo negdje, od svibnja. Imam osjećaj da nam je netko ukrao ljeto. Imali smo, kao uvijek, nekoliko rezerviranih večeri za izlaske, samo nas dvoje. Od svih tih večeri, tri sam ja bila bolesna, dvije njih dvije, jednu je pokvarilo vrijeme. I, prošlo je ljeto.
More, ali ne more
Maštali smo o moru, samo nas četvero, neki mir, cvrčci i sol. Onda smo shvatili da nam je svejedno gazi li nas ovaj tempo u Zagrebu ili na moru. I onako se nećemo odmoriti. I još gužva. Ostajemo u Zagrebu. Čeka nas posezona. Sad ćemo kao umirovljenici u rujnu na more.
Doći će i naše vrijeme
Imam osjećaj da u zadnjih nekoliko mjeseci nismo sjeli i u miru popili kavu ili popričali. Uvijek, ali uvijek nas nešto prekine. Odnosno, netko od njih dvije. Njegov je raspored ljeti pretrpan, a moj je, trenutno, takav stalno. I sada, čekamo rujan, sa strepnjom hoće li nas prvi ili tek drugi tjedan pokolebati neka viroza. Ali, ne damo se, kad uhvatimo koju minutu mira, stojimo pred okvirima s fotkama naših putovanja i maštamo o novima, planiramo izlaske i solo predah od ovog, prezahtjevnog tempa.
Bez baka servisa, ništa.
Ali, pomogli su nam puno, ovog ljeta, najviše baka, a uz nju teta i djed. Kad je Mato bio u petoj brzini na poslu, danima u najudarnijem tempu, mi smo bile kod bake. Ono, kao nekada kako su moje prijateljice išle na ljetovanje kod bake, tako smo nas tri otišle na jedan lagani oporavak. Osobito nam je bila od pomoći kad je Galadriel imala bronhiolitis, a o našem iskustvu s ovom bolešću, pisat ću idući utorak. Tako da, uspjela sam si priuštiti koji sat sna više, predahnuti i odmoriti ruke. I sada, nakon pet mjeseci s njih dvije male, ako me pitaju je li teško, je. Izuzetno je zahtjevno i bez dobre organizacije i pomoći sa strane, povremeni raspad sistema je neizbježan.
