Jaslice – privikavanje

Za privikavanje na jaslice morate se psihički pripremiti. Iako službeno proces privikavanja traje dva tjedna, u stvarnosti on traje nešto dulje, možda i mnogo dulje, a ovisi od djeteta do djeteta. Odnosno, u prva dva tjedna boravak će se postepeno produživati i uključivat će se novosti koje će kasnije postati djetetova svakodnevica što automatski ne znači da će dijete nakon dva tjedna u vrtić ići s osmijehom. Naravno, taj proces razlikuje se od vrtića do vrtića i od grupe do grupe.

Prije svega, ako vam se ne čita, ovdje možete poslušati što sam ispričala o privikavanju u jaslice.

Jaslice – teža varijacija na temu

Naglasila bih, ovdje je riječ o navikavanju u jaslice koje je u prosijeku teže od navikavanja na vrtić. Veća djeca lakše će razumjeti da se privremeno odvajate i da ćete doći po njih, odnosno, naći će zanimljivosti u grupi poput svojih vršnjaka i novih igračaka koji će im okupirati pažnju. Djetetu od godinu dana teže ćete objasniti da ćete se vratiti i da ovako mora biti i teško da ćete ga uvjeriti kako mu je u jaslicama bolje nego li kraj vašeg radnog stola dok nešto pokušavate napraviti za računalom.

Stručni tekstovi

Na stranicama vrtića, ali i na raznim portalima po internetu možete pronaći stručne tekstove psihologa i pedagoga u kojima vam daju smjernice kako olakšati ovaj proces. Ipak, na trenutke je teško i ne baš jednostavno. No, svaka promjena rutine za dijete je stres, a na vama je da u ovim trenucima budete hrabri i odlučni te pokažete djetetu svoju hrabru stranu. Dok, naravno, ona stvarna vi u sebi gutate knedlu.

Vrijeme je da vam ispričam kako smo se mi pripremali za novu stvarnost, što nam je sve trebalo i kako je to prva dva tjedna izgledalo.

Priprema unaprijed – šetnja kraj vrtića i pričanje o vrtiću

Čitala sam kako je dobro više puta proći s djetetom kraj vrtića prije nego li krene u njega. Možete zastati, razgovarati s njim o djeci koju vidite, ako ih vidite, o tetama i svemu što se tamo događa. Ja sam dan prije odlaska na more shvatila da na internetskoj stranici postoji popis djece po objektima, a do tada nisam bila sigurna u kojem ćemo objektu dobiti grupu. Tako da, u našem je slučaju opcija šetnje pokraj vrtića otpala jer smo se s mora vratile tik pred polazak u jaslice.

Literatura

Nema veze, naoružala sam nas slikovnicom i ponijela je na more koja govori o dječaku koji ide u vrtić. Slikovnica je sadržajno odlična, iako pripada 80-im godinama prošlog stoljeća, a izdala ju je Mladost. Osjećaj je kao da idete na more i djetetu nosite lektiru za pročitati unaprijed. No, nije mi Vendi zamjerila. Ionako pohaban uvez i istrošen što od godina, a što od stajanja, ona je dokrajčila. Tako da je slikovnica sad u tri dijela. Jedan je dio kod bake, drugi u autu, a treći kod nas doma. Najdraži joj je onaj dio koji je u autu. Gleda ga, pa baci i onda mi viče: “Ode! Ode!” – Kako je otišao? Bacila si ga. Na to, ona meni odgovara sliježući ramenima: “Di? A di?” Kako di? Pa bacila si ga na pod iza nas. “Ne, ne, ne!” – Jesi, jesi. “Hhhhh” Iščuđava se i hvata za glavu. To su naša ugodna ćaskanja iz automobila.

Samo da ja ne moram zvati

U petak nakon ručka, dok sam preživala i bila u nekom polu snu, misli su mi bile tamo negdje na putu prema vrtiću. Još nas nitko nije zvao, mislim si kako ću ih morati zvati u ponedjeljak. Ako nešto mrzim na ovom svijetu, onda je to zvanje nepoznatih brojeva i nepoznatih ljudi. Znači, sve ću napraviti, samo da ne moram zvati i pričati s nekim koga ne znam. I tako, smišljam kombinacije u glavi i mantram kako će nas ipak netko nazvati. I u tom trenu, “crrrrn-crrrrrn, crrrrrn-crrrrrn”. Iz polusna me protrese zvuk mobitela, nepoznati broj. Poskočila sam od sreće jer sam znala da je vrtić.

“Moooliiim?” Trudila sam se zvučati vedro i budno.
Dobar dan, jesam li dobila Vendinu mamu Mihaelu?
“Jeste, vi ste teta, pretpostavljam!”
Da, ja sam teta. – Predstavila se.
Vaša Vendi kreće kod nas u vrtić pa vas zovem da provjerim jeste li spremne?
“I više nego spremne, baš razmišljam jeste li nas zaboravili. Telepatija.”
Znači, možemo krenuti od utorka?
“Možemo, naravno. U koje vrijeme?
Baš sam vam to htjela reći, je l’ bi vam pasalo u 8 odmah ili vam je prerano?
“Budne smo od pola sedam, pa je osam idealno!”
Odlično. Ponesite papučice za Vendi, a vama ću dati nazuvke kad dođete. I naravno, ne zaboravite masku.
“Vidimo se u utorak u osam. Ugodan vam vikend!”
Vidimo se, hvala i vama!

Dobra ili loša ideja?

Bila sam tako uzbuđena da su mi se oči napunile suzama. Ajme, kako će moja muca u vrtić? I tako, dolazi Mato, kukam ja njemu: – Joooj, muca mora u vrtić. “Čekaj, a nismo rekli da ćemo, konačno, u miru piti kavu?” Instantno mi se misao prebacila na neku terasu, sunce i kavu. Bez da moram gledati gdje je, trčati za njom i nešto izvoditi. Maštali smo o tome dok smo je upisivali, kako ćemo, čim malo dulje ostane u vrtiću zajedno otići na doručak negdje u grad. Sami i u miru doručkovati.

Uzbuđenje za mamu

S nedjelje na ponedjeljak nisam baš najbolje spavala. Osim što moji sinusi imaju teške bitke s ambrozijom, oči isto tako, još sam bila i preuzbuđena. Ono, kao kad prvi dan krećeš na novi posao ili počinješ nešto novo bitno u životu. Ne znam koliko sam se puta probudila i gledala na sat, ali svaki je put prošlo 45 do 60 minuta od prošlog gledanja.
U pet sam se odlučila naspavati do sedam, a u pet i deset se Vendi odlučila probuditi. Evo, tako je završilo moje spavanje. Još smo se malo izležavale na kauču, kako to činimo kad se prerano probudi, a onda smo u 6.50 odlučile ustati.

Hrabro naprijed

Tog jutra nije imala pojma kamo idemo, iako sam joj se trudila ispričati što mi je više toga palo na pamet. O vrtiću, igračkama, tetama, nisam prestajala pričati. Poprilično je samouvjereno hodala prema vrtiću, kao da već godinama odlazi tamo. Nakon što smo ušle i pronašle vrata naše sobe na katu, krenule smo u potragu za našim ormarićem. Teta je odmah izašla iz sobe kako bi mi dala nazuvke. Pozdravile smo se bez nekad davno dozvoljenog rukovanja i službeno upoznale.

Papučice

Sreća što sam joj doma pokušala obući papučice i to ne jednom već dvaput. Prvi ih puta nisam uspjela navući pa smo išle mijenjati za broj veće. Kad sam kupila broj veće, shvatila sam da sam, možda ipak trebala uzeti one na čičak ili kopčanje jer se jednostavnije obuvaju. Ipak, odabrala sam papučice na temelju mekoće potplate. Budući da sam nastojala da Vendi bude uvijek bosa ili u čarapama, a i čitavo je ljeto provela trčkarajući bosa, što po plaži, a što po dvorištu, željela sam da tako i dalje ostane. Odnosno, da se u papučicama osjeti tlo pod nogama. Tako sam odabrala kožne papučice. Iako se njihove cijene kreću od 200 kuna, u jednoj trgovini dječjom opremom pronašla sam ih za 140 kuna, a modela ima toliko da mi baš odluka nije bila jednostavna. Na kraju, izbor mi se suzio kad sam ih došla zamijeniti jer u Vendinoj veličini gotovo da nije bilo brojeva.

Prvi i drugi dojam

U utorak je prvotni šok pri ulasku u grupu prošao u tišini. Vendi ništa nije bilo jasno, ali su joj se činile zanimljive te dvije tete, jedna se igrala s lopticama, druga je nizala ringove na štapić. Ipak, držala se ona sigurnog, moje noge. I to se, za svaki slučaj, zalijepila cijelim tijelom. Moj je zadatak bio da sjedim i ništa ne komentiram previše.Nakon 10 minuta odvojila se od mene jer su je privukle loptice. A onda, kad si je dala malo oduška, pobacala je knjige s police, uzela autiće i spustila ih sa staze za vožnju, vratila se ringovima koje je vidjela na početku pa je i njih pobacala po podu. Evo, na kraju mi je bilo neugodno što se odvojila. Ono, to nije moje dijete, ona ne baca stvari okolo.

Pozdravile smo se s tetama i najavila sam im da je sutra šaljem s tatom. Prvi dojam je bio takav, da se na kraju rasplakala kad smo izašle i krenule doma. U jednom se trenutku okrenula i počela trčati natrag prema vrtiću. Doduše, to je bilo samo taj prvi dan. Kasnije je trčala u suprotnom smjeru od vrtića i to kad smo išle prema njemu.

Kad ju je drugi dan doveo tata, od njega se teže odvojila. Trebalo joj je 25 minuta da ga pusti i svako malo mu se vraćala, a onda, kad joj je nakon sat vremena dojadilo, počela je tetu navlačiti za majicu i tražiti cicu. Ipak, prvi dojam i s tatine strane bio je odličan. A najponosniji je bio jer su jedno kraj drugog išli prema vrtiću i iz vrtića, držeći se za ruke. Naravno, bili su atrakcija na najprometnijem raskrižju za svakog prolaznika.

Krajem tjedna

Kako se tjedan bližio kraju, tako je došao trenutak za samostalni ostanak s tetama. Prvi put 15 minuta, drugi put pola sata. Oba su odvajanja prošla bezbolno i nije niti primijetila da me nema. No, sreća kad me ugledala na vratima, bila je neizmjerna. Pomislila sam, kad bi barem tako ostalo, bez suza i drame, bilo bi mi lakše. Prvi tjedan nije bilo suza pri dolasku, tek tu i tamo, negodovanje se pojavilo pri odlasku iz vrtića. Zato smo zadovoljni i optimistični krenuli u drugi tjedan koji je bio poprilično teži od prvog, barem što se tiče jutarnjeg rastajanja.

Prvi tjedan promjene

Još se dojmovi nisu slegli, pa nije bilo vidljivijih i jačih promjena u ponašanju, ali znali smo da možemo očekivati svašta. Jedina promjena bila je u igranju i baš me iznenadila. Kad smo došle doma iz vrtića, nastavila bi se samostalno igrati bez da obraća pažnju na mene. Inače, kad bi to radila, ne bi potrajalo dulje od desetak minuta. A sada, odjednom, igrala se sama 45 minuta bez prestanka.

Utjeha

Baš smo, nekako, kroz kolovoz uspjele smanjiti susrete s cicom i ona cicanja sporta radi, ali sad se naglo, preko noći vratila potreba za cicom, utjehom, sigurnošću, blizinom i toplinom. Dala si je oduška nekoliko puta, pa sad oplakujem svoje bradavice. Baš kad sam, nekako, pomislila kako idemo prema minimiziranju dojenja, vratile smo se na stanje prije ljeta. I ne bi mi bilo toliko teško da me ne ugrize svako malo. Sjećam se kad su me na početku upozorili kako, kad me ugrize, ne smijem reagirati burno jer ću je odbiti od cice. Ne moram vam reći da napravim dramski program pri svakom ugrizu, ali još mi nije upalilo odbijanje.

Priprema za drugi tjedan – Čokolino

Kad smo se u petak dogovorile da je u ponedjeljak dovedem na doručak, znala sam da je vrijeme za nove Čokolino pokušaje. Budući da jaja ne smije ni u tragovima, a na nalazu piše da bi trebalo izbjegavati orašaste plodove, tete su provjerile sa mnom smije li jesti Čokolino. Orašaste plodove nisam nikada izbacila iz prehrane jer na njih nije pokazivala reakciju pa Čokolino s te strane nije problem. No, problem je što Vendi ne želi nijedan Lino, čoko, rižo, grizo… “A dobro, imamo kruh i namaz pa ćemo joj to ponuditi.” Mislila sam si, namaz još nekako, ali ni kruh baš ne jede… No, nisam ništa rekla na glas.

Ipak, odlučila sam dati Čokolinu kod kuće novu priliku. Nabavila sam kutiju Čokolina i dala joj da je proučava. Svidio joj se Linov lik i motivi na kutiji, pa je jedva čekala da je otvorim. Kad sam je konačno otvorila i pokazala joj kako izgleda sadržaj, samo se okrenula i otišla iz kuhinje. Pa, ovo je prvi znak da od Čokolina neće biti ništa. No, odlučila sam lukavo, sebi napraviti Čokolino, isto kao njoj i servirati joj u subotu za doručak. Kad je vidjela što je čeka na stolu, suze su počele frcati, nije htjela sjesti za stol, a kamo li uzeti žlicu iz ladice. Tako je završio naš pokušaj zbližavanja s Čokolinom.

Držimo se mi sigurnog, zobene s grčkim jogurtom i bananom ili sendviča od zobenog peciva sa šunkom, Zdenkom i sirom.

Drugi tjedan i suze

Čim sam joj u ponedjeljak ujutro spomenula da idemo u vrtić, u hodniku mi je jasno rekla: “Ne, ne, ne!” I počela trčati ne bi li izbjegla obuvanje tenisica. Tog je jutra odlučila da do vrtića više neće hodati. Dala mi je ultimatum rukama: “Nosi ili ne idemo.” Nosila sam je, naravno i bila je zadovoljna, mahala je svakom vau-vau, gledala “titi” (ptice) i bila sasvim zadovoljna. Čim sam je spustila, ne bih li otvorila vrata vrtića, počela je urlati. Oči su se ispunile suzama, lice se zacrvenilo.

Teško mi je

Osjećala sam se grozno, kao da su svi uspjesi od prošlog tjedna pali u vodu. Baš mi nije bilo svejedno, ali brzo se smirila i na kraju je sama došla do predvorja grupe. No, čim sam joj obula papučice i otvorila vrata grupe, zalijepila se za klupicu i više nije htjela dalje. Predala sam je teti jer nije bilo nikakve šanse da uđe samostalno.
“Vidimo se za dva sata!”

Imam dva slobodna sata, mislila sam si. Ajme, koliko toga mogu napraviti u dva sata? Otišla sam doma, legla na kauč i spavala sat i pol. Eto, toliko. Inače, drugi dan vrtića, kad ju je tata vodio, u sat vremena uspjela sam odvježbati, skuhati ručak, pospremiti veš, staviti jedan na pranje i pročitati portale. Taj me sat inspirirao da si napravim raspored pospremanja stana za idući tjedan. Tako da sad pišem blogove u pauzama od generalke. Koliko će biti čisto i na mjestu to što sam pospremila, o tome nećemo.

Doručak

Prvi je doručak, ipak, dobro prošao. A i plakanje je prestalo čim sam zatvorila vrata. Pojela je kruh s marmeladom i pola banane. To je, u svakom slučaju, uspjeh. Zaista nisam imala nikakva očekivanja i vjerovala sam da ćemo iz vrtića ravno kući na doručak. No, ipak sam odlučila da, kad god ćemo imati priliku, odnosno, dokle god ne produljimo spavanje u jutro, imat ćemo vremena za doručak kod kuće. Što je sigurno, sigurno je. Jer dok ja znam da je otišla sita, do tad sam sigurna da je barem prije podne bila zadovoljna i nije razdražljivo plakala jer je gladna, a vrtićki joj se doručak nije svidio.

Ostanak do ručka i ručak

Drugi smo tjedan postepeno produljivali boravak i tako je već u srijedu ručala u vrtiću. Za razliku od prvog tjedna, drugi se tjedan teže odvajala od mene. Odnosno, meni bi uvijek plakala i odbijala hodati prema vrtiću, dok bi s tatom bez problema odšetala do vrtića, a suze pustila tek na rastanku. Iskreno, baš mi je bilo olakšanje kad bi je on odveo u vrtić, nekako bi izbjegla taj trenutak krivnje što je ostavljam u suzama, a znam da moram i da će potrajati ovo stanje još neko vrijeme sve dok se ne navikne. No, drugi mi je tjedan jutarnje ustajanje počinjalo mišlju kako bih najradije izbjegla odlazak u vrtić. Kao, ono, zašto ne možeš sama otići u vrtić? 😀

Prvi plus za ručak

I, što se tiče ručka, prve je dane taj dio dobio prolaznu ocjenu s Vendine strane. Jedan je dan jela odlično, druga dva malo manje, ali opet je jela. Kao što sam pričala na Instagramu, imali smo baš tešku fazu ovoga ljeta. Osim toga, zbog toga koliko je aktivna, ona jako teško dobiva na težini pa me i to povremeno mori. Iako, znam da je sve u redu dok je ona toliko aktivna i napreduje iz dana u dan, motorički, mentalno, verbalno… No, od rođenja te opterećuju s dobivanjem na težini i uvijek taj teret ostane nekako podsvjesno u glavi. Što se tiče ljeta, u srpnju smo prošli kroz fazu kad sam stvarno dovedena do očaja jer nekoliko dana lošeg apetita pretvorilo se u dva tjedna maksimalnog odbijanja hrane. Onda sam shvatila da je krajnji čas za promjenu.

Pomoć iz ljekarne

Prema savjetu ljekarnika, a i ranijem prijedlogu pedijatrice, uvela sam joj multivitaminski sirup, Multivitamol. Kako su mi objasnili, za razgradnju ugljikohidrata važan je vitamin B i kad se stvori zaliha u organizmu, apetit će se otvoriti. I stvarno je tako bilo. Kroz tjedan dana došli smo do faze da je stalno kraj mene i što god vidi da jedem, želi probati. Na kraju smo zajedno jele kisele krastavce iz teglice i dijelile sve što sam imala u ruci. Čak se jedan dan najela pire krumpira, koji prije nije željela ni pogledati.

No, nakon te faze nejedenja, ostao je strah da neće htjeti jesti u vrtiću. Možda mi je bilo malo lakše kad sam na nekom forumu naišla na temu nejedenja u vrtiću. Naime, shvatila sam da Vendi, ako neće htjeti jesti, neće biti niti prva, niti zadnja. Pa, kao, malo sam se utješila. Zato sam napravila svoj master plan, doručak doma obavezno, a ako se pokaže da s vremenom ne prihvaća ručak ni u kom slučaju, onda ću je ranije voditi doma i nahraniti. To se zove sreća rada od kuće.

Rituali pri rastanku – način za smanjenje stresa

Od ovog smo tjedna uvele novi jutarnji ritual, kako bismo smanjile stres prije ulaska u sobu. Nakon što obujemo papučice, pročitamo što će biti taj dan na jelovniku. Naravno, čim vidim što je na jelovniku, mogu pretpostaviti trebam li pripremiti ručak i za nju. U ovih nekoliko dana, moje su se procjene pokazale poprilično točnima.

Iako, došli smo do toga da ruča i u vrtiću i onda još jednom doma. I na kraju shvatiš da se sve vrti oko hrane i da količinu pojedene hrane počneš smatrati vlastitim uspjehom. Naravno, u periodu kad je odbijala hranu našli smo jedan jedini prilog koji nije odbijala. Pomfrit. Evo, mislim da ste me pitali prije godinu dana što mislim o prženim krumpirićima i ideji da time hranim dijete, rekla bi da se to nikada neće dogoditi. No, kao i sve, i to je s vremenom palo u vodu.

Prvi sladoled

Odmah se sjetim situacije prošle zime, kad smo baka, Vendi i ja šetale trgovačkim centrom. Bile smo u potrazi za nekom jaknom, ali nam je u jednom trenutku dojadilo pa smo odlučile predahnuti uz sladoled. Vendi je imala oko šest mjeseci u tom trenutku. Kad je vidjela da mi nešto jedemo, odnosno, da jedemo sladoled, poludjela je. Željela je da joj damo, pružala je ruke i počela nervozno plakati. Nas dvije smo se gledale i mislile kako je tog trena ideja o dohrani i uvođenju namirnice po namirnice u prehranu pala u vodu. Krajičkom oka pratile smo da nas netko ne vidi kako dojenče hranimo sladoledom, a s druge strane nismo imale previše izbora. Jer, da joj nismo dale, vjerojatno bi se rasplakala tako da je čuje cijeli trgovački centar.

Prvo spavanje

Sa spavanjem nije baš bilo lako, ali uspjela je prvih dana svaki put odspavati između pola sata i 45 minuta. Tada sam se osjećala zadovoljno. Kao, može još popodne doma malo odmoriti. Može, vraga. Ne znam što bi se moralo dogoditi da Vendi pristane još malo spavati kad se vrati iz vrtića. Naravno, 45 minuta u odnosu na dva sata koja inače treba za popodnevni odmor, poprilično su premalo. Tako smo došli do toga da, umjesto između 19 i 19.30 u krevetu bude već u 18.30 jer iza 17 više nije znala za sebe. I češće se budi noću, na glas sanja i proživljava dan, nekad me i zove, a kad dođem u sobu ona već stoji.

Vidljive promjene

Drugi su tjedan promjene u ponašanju, očekivano, bile vidljivije nego li prvi tjedan. Više nije željela ići baki, nije željela u šetnju ni nikamo iz stana jer ju je bilo strah da ćemo ići do vrtića. Kod bake se po noći budila i provela pola noći budna bacajući se po krevetu i pokušavajući otići iz sobe. Kad sam je napokon smirila i uspavala, otišla sam u mraku po tiho do kupaonice. To je bilo oko pet ujutro. Sjedim i razmišljam o tome kako ću biti idući dan strgana i odjednom čujem: “Mama, mama.” – Molim? Otvaram vrata, a ona stoji ispred kupaonice. U mraku. Došla je za mnom, a prije pola minute čvrsto je spavala na krevetu kraj mene.

Ovaj je tjedan počela jasno i glasno negodovati. Ako joj nešto ne bi odgovaralo, rasplakala bi se tako da se dovoljno daleko čuje. Iskazivala je ljutnju kao nikada do sada. Baš su me te velike promjene iscrpile, a imam osjećaj da sam ovih dana pod većim stresom nego li ikada prije. Sve te promjene dovele su me do osjećaja kao da je netko uključio centrifugu i sad me vrti. Jedva čekam da se i ja priviknem na jaslice jer sve ovo poprilično iscrpljuje.

Na kraju

Nova avantura u životu donijela nam je popriličnu količinu stresa i straha. Mislim da ovako umorna nisam bila ni u onom periodu neposredno nakon što sam rodila. Zapravo, onda sam bila umorna i nisam previše razmišljala, a sad sam umorna i još razmišljam o bezbroj stvari koje me onda dodatno umore. Ipak, nadam se da je ova bura početak jednog lijepog razdoblja i da ćemo uskoro pisati o lijepim jasličkim trenucima. Kako god, tata i mama će ovih dana otići na jedan mirni doručak u grad, popiti kavu u miru svog balkona i na koji sat živjeti kao nekad kad život nisu bile pelene i mlijeko. I dalje su nam odlasci plačljivi, a svaki je povratak prilika za razdražljivost nastala kombinacijom emocija i umora. Nekada je malo tužna, nekada tužnija. Uglavnom, nije jednostavno ni njoj ni nama, ali živimo za dan kad će juriti pločnikom ispred nas ne bi li što prije došla do vrtića.