Malo finale 35. – 37. tjedan trudnoće

Ovo su mi najlakši tjedni trudnoće, osim što sam ja najteža, ali to ćemo zanemariti. Ne pretjerujem, sjela sam Mati preksinoć u krilo pa sam ga na kraju skoro morala podizati s kauča. Ne toliko od svoje težine, nego od šoka koliko sam teška. 😀 Imaš 14 kilograma više mene, trebaš se znati s time nositi.

Spavanje je problem

Općenito, odlično se osjećam, sve dok ne legnem i poželim spavati. Udoban krevet postao je najneudobnije mjesto za spavanje, a držanje nogu na naslonu kauča, najbolja opcija za uspavljivanje. Opet smo, kauč i ja, prijatelja dva.

Ovo kad sam odlično, hodam, pospremam, čistim, usisavam, jer mi je žao da se naš robot muči. Vježbam, vozim auto, igram se s Vendi i pijem kavu na sunčanoj strani ulice. Kuham, pečem, zaprljam kuhinju pa sam ljuta. Čak sam i, neki dan, peglala. To, inače, ne radim, osim u nuždi. Ovaj put, nije bila nužda, samo neki hormonalni poremećaj, izgleda.

Uhvati me, nekad, panika i mislim si kako bih se trebala više odmarati. Budem, to si kažem pa onda nastavim gdje sam stala. Nema smisla da beba dođe doma i vidi da vrata na pećnici nisu oribana. Onak’.

Zadnje pretrage

Odradila sam, u međuvremenu i zadnje mikrobiološke pretrage, briseve i urinokulturu. Inače, možete odnijeti sve u mikrobiološki laboratorij u bolnici u kojoj planirate roditi, ako niste ja. Zašto, nemam konkretan odgovor. Uglavnom, petak, rano jutro u Zagrebu – 8°C, odradila bris, uzela ga i otišla prema Merkuru, pješke. Kao, idem prošetati, budem se ugrijala do gore i doma sam za 15 minuta. Samo sam se uspuhala do gore, kao stari mops. Još sam cijelim putem imala masku na licu, jer mi je tako toplije pa su mi se trepavice orosile i maskara počela razmazivati oko očiju. Nema veze.

Znaš kad se osjećaš glupo, neugodno ti je, a ujedno si bijesna?

Dođem gore, prođem trijažu, kaže mi gospođa na trijaži da idem u podrum. “Hvala, znam gdje je to.” Uzmem broj na ulazu, dođem u podrum, odnosno, na pola puta do podruma jer je podrum pun. Ono, poštivanje epidemioloških mjera level pro. Socijalna distanca između svakoga 10-30 cm. Ali brzo, prozivaju moj broj. Dolazim do šaltera i predajem vidno ljutoj gospođi uputnicu i vadim vrećicu s epruvetom. “Otkud vam ideja da to nosite tu? To nosite na Mirogojsku.” – Rekli su mi da tu mogu sve donijeti. “Nije vam to sigurno nitko rekao. Mi to ne radimo. Badava ste dolazili.” – Ali, rekao mi je… “Ne znam ja ‘ko je vama šta rek’o, ja vam to neću uzeti. To vam radi mikrobiološki na Mirogojskoj.” – Znam i da oni rade, ali rekli su mi prekjučer tu… “To ste vi krivo shvatili, sigurno vam nitko tu nije rekao da tu nosite.”

I dok sam se ja trudila što tiše, ali odlučno odgovarati i doći do riječi, gospođa na šalteru postajala je sve glasnija i na kraju počela vikati. Bila sam toliko ljuta i toliko mi je neugodno bilo jer me onih 350 umirovljenika u podrumu na tri metra kvadratna gledalo s osudom.

Idem, samo da zaboravim

Samo sam se pobrala, bez riječi i otišla. Uspinjući se po stepenicama, pomišljala sam trebam li otići gore na šalter kod ginekološke ordinacije i pitati ili da jednostavno odem, odem na Mirogojsku dok mi se koljena ne zakoče od hladnoće.

Izletjela sam bijesna iz bolnice i otišla. Nije mi se dalo živcirati, trebalo mi je malo friškog zraka, a i znala sam da me na Mirogojskoj sigurno nitko neće otkantati. Eh sada, otići po auto u garažu, ugrijati se, uzeti kavu i otići u potragu za parkingom na Mirogojskoj ili otići na jedan pa drugi tramvaj, uzeti kavu i prošetati do gore? Ma, idem šetati, – 8°C i najlonke od 40 dena odlična su kombinacija. Naravno, smrzla sam se triput do gore i još dvaput do dolje, prema tamo sam čekala tramvaj 15 minuta, a na povratku mi je vozač zatvorio vrata pred nosom. Neka, prijatelju, barem znaš zbog koga imaš ječmenac.

Zasladi se, zaslužila si

Taj je petak ionako krenuo naopako, kupila sam Franckov rozi macarons cappuccino, jer sam čula dobre dojmove o njemu. Možda mi on popravi jutro, ako ništa, sigurno će mi ga zasladiti. Ostalo je na tome da mi je samo zasladio jutro, a okusom ostao, nekako, nedorečen. Ili sam, opet, previše očekivala od vrećice praha aroma, šećera, bojila i ostalih sastojaka.

Prva trudnička ambulanta

Jučer sam, prvi put, bila u trudničkoj ambulanti na CTG-u, pregledu i ultrazvuku. U ovim novim vremenima, u trudničku se ambulantu više ne dolazi kao prije, kad hoćeš, dođeš. Sad se potrebno naručiti, odnosno, naruče vas oni na zadnjem ultrazvuku koji napravite u osmom mjesecu trudnoće ili vas naruči vaš liječnik preko sustava, a možete se naručiti i sami mailom.

Prije korone

Prije ste u trudničku došli kad ste htjeli, od 36-og tjedna trudnoće, predali biste D1 uputnicu, i onda bi vam liječnik rekao kad da dođete idući put. To bi bilo do termina svaki tjedan, a nakon termina svaki drugi dan. I došli biste taj dan kad želite, ujutro u pola osam ili oko 10, 11. Nije bilo bitno. Javite se na šalteru, sjednete i pričekate da vas prozovu. Čekalo se, ponekad, satima. Baš je bio kaos, tako da je korona dovela stvari malo u red.

Sad vas naruče, točno u minutu u trudničku ambulantu i rade u dvije smjene tako da se pregledi rade cijeli dan pa nije gužva i nema duljeg čekanja. U svakom slučaju, bilo bi odlično kada bi ovako ostalo do daljnjeg.

Da sam mačka, imala bih tri života manje

Najgori dio trudničke ambulante je pregled. Ono, pregled vulgaris. Provjera jeste li otvoreni. Ne znam, ja se uvijek nakon toga osjećam negdje između toga da ću se srušiti i ispovraćati. Mislim da mi je to najneugodnije što sam u životu doživjela. Ono, ako je glava nisko, kao što je nama trenutno, budite sigurni da je doktor taj koji je prvi pomilovao glavu vaše bebe nekoliko tjedana prije poroda. Eto, tako je meni bilo jučer.

Preživjela sam

 “Vidimo se za tjedan dana.”

I brzo nakon što sam izašla iz bolnice, zaboravila sam na pregled. Ne nisam. Nisam, uopće, do pred spavanje zaboravila taj osjećaj. Nema veze, okupirala sam si misli planovima za vikend pa sam malo potisnula da me isto čeka za tjedan dana.

Okruglih 37 tjedana

Okrugla ja, okrugli tjedan, okrugle, otprilike tri kile ljubavi u mom trbuhu. Jutros sam se probudila kao avion, ali evo, već dva sata pokušavam dovršiti blog jer me toliko pritišće ta mala glava koja je nisko i toliko se gura i rasteže na sve strane da je prestalo biti ugodno. Malo naše, ne žuri, imamo planove za vikend. Hvala na razumijevanju! 😀