Tako komplicirani, a tako divni – dvogodišnjaci

Dvogodišnjaci su jedna posebna priča. U utorak sam se rastopila i osjetila ponos kakav sam osjećala nekad kad sam sama ostvarivala neke velike stvari. Kad upadneš u monotoniju porodiljnog, onda ti počne nedostajati takav povremeni vjetar u leđa. Baš mi je taj osjećaj nedostajao i došao je, sam od sebe, tog napornog utorka. Bile smo u trgovini na blagajni i Galadriel je već bila nervozna jer nije zaspala, a trebala je još prije dva sata. Vendi je ponosna otkako može gurati košaricu ili mala kolica po trgovini, tako da ona sve što uzmem preuzme i stavi ili sama uzme, ako joj je na dohvat ruke.

Tako je i bilo ovog puta

Došle smo do blagajne, a ona je sve postavila na traku i ostavila košaricu. Još me tražila novce da ona plati, ali sam rekla da ću ja taj dio. Otišle smo brzo jer je teta na blagajni imala gužvu i već je potrpala naše stvari sa stvarima gospođe iza nas. Izašle smo i krenule dalje. Nekoliko koraka dalje, čula sam glas kako viče “Gospođo!, Gospođo!” nisam se okretala jer smo nešto petljale oko njene torbice. Ali, onda sam shvatila da netko ide prema nama. “Oprostite…” Pomislila sam kako sam nešto zaboravila na blagajni. “Vaša djevojčica je toliko divna, ja sam jednostavno oduševljena.” Baš kad sam htjela reći hvala, gospođa je nastavila.

Nikad ne znaš tko te čuje

“Pratila sam vas po trgovini i čula sam kad ste joj rekli da može izabrati samo jednu stvar, nisam mogla vjerovati kako je to bez problema prihvatila. I, kako ona vama pomaže!” Hvala Vam…” Ti si meni uljepšala dan.” Govorila joj je dok je kopala po vrećici.”  “Evo, ovo je za tebe!” Izvadila je velikog čokoladnog medvjedića.
Ajme, hvala vam, niste trebali.
“Ma, ja sam morala jer me toliko oduševila, uljepšala večer!”
I vi ste nama uljepšali večer!
I, zapravo, ovo nije jedna od stvari koje bih mijenjala i nema veze s ovom temom. Ovi trenuci osvijetle dan i zaboravim na borbu koju život s dvogodišnjakinjom nosi.

Sreća

Otišle smo doma ispunjene lijepom energijom ovog trenutka. Vendi je bila jako ponosna na medvjedića i grlila ga je. Ovaj je samo tvoj, ti si ga zaslužila! Nije ga htjela odmah pojesti, već je rekla da mora oprati ruke pa će doma. Čim ga je otvorila, pitala je mene želim li ja malo. Galadrieli je rekla: “Ti to još ne možeš, ti si mala.”
Ostavi ga samo za sebe, ti si ga zaslužila!

Ali, ne blistaju uvijek zvijezde

Često je teško, još teže kad imam jednu koja mi se drži za nogu i plače jer se želi nositi i jednu koja mora “kontra cilog svita”.

Molim te, obuci se

Tog sam je jutra 35 minuta nagovarala da se obuče. “Još pet minuta” bio je odgovor na svaku moju molbu. U međuvremenu, presvukla sam Galadrielu, obukla se, pospremila kaos koji je nastao nakon doručka, pospremila krevete. A Vendi, ona je imala sto i jednu neodgodivu obvezu i nije se htjela obući. Na kraju, kad mi je strpljenje došlo na rezervu, uzela sam odjeću i odlučila joj pomoći. Naravno, onda više nije htjela ni čuti da bih je ja obukla, već je htjela sama, ali, još je 10 minuta trčala po stanu i izbjegavala oblačenje. Kad sam rekla da ću se naljutiti i otići ja umjesto nje u vrtić, obukla se brzinom svjetlosti. Vidno iznervirana, oblačila sam Galadrielu i obuvala sebe u hodniku. A, Vendi je došla, pomazila me po glavi i pitala: “Jesi dobro, mama?” – Nisam, ljuta sam. “Jesi sad dobro, mama?” Mislim u sebi, kad bih barem morala upola manje puta zamoliti da se obučeš.

Molim te, nemoj Galadrieli uzimati stvari iz ruke

Budući da su obje još male i nemaju osjećaj za dijeljenje svojih stvari, osobito Vendi koja misli da je sve njeno, ne tražim da dijele. Zapravo, nema potrebe da dijele ono s čime se trenutno igraju. Dakle, ako se Vendi igra sa slagalicom, ne tražim je da ju da Galadrieli koja joj svim silama želi oteti. No, kad se Galadriela s nečim igra, onda joj to Vendi pod svaku cijenu otme, iščupa iz ruke i odnese izvan dohvata ruke. S tim se pokušavam boriti. Svaki je put zamolim da vrati ono što joj je uzela, ali ne. Na kraju, Galadriela počne negodovati i plakati, Vendi se ljuti jer ne želi poslušati, a ja balansiram kako bih izbjegla totalnu katastrofu. I opet, tko se najviše živcira? Mama.

Molim te, slušaj me

“Ne.” To je univerzalan odgovor na sve moje molbe. Ali, ne u potpunosti. Zapravo, mora, obvezno, prvo reći ne, pa će onda za pola minute, minutu, dvije, ili kad već bude kasno, poslušati. Ako niste bili u situaciji, teško vam se poistovjetiti, ali, vjerujte mi, imati malog čovjeka od 12 kila koji ide “uvik kontra” nekad je kao da stojite na Paškom mostu dok udara orkanska bura. I, zapravo, morate imati strategiju, kako na najbezbolniji način izbjeći ne ili kako ga najlakše promijeniti u da. Ali, to je posebna vrsta umijeća. A, vi roditelji, ne zaboravite kako vas je uloga roditelja učinila vrsnim improvizatorima. U međuvremenu, već ste triput izbačeni iz takta.

Idemo sada… Ne, još pet minuta

Kod nas je tih zlatnih pet minuta odgovor na sve. Kad nam se žuri, evo, stiže Vendi sa svojih pet minuta da još malo oteža stvar. “Vendi, moramo se obuti i krenuti.” – “Ne, još pet minuta.” “Kasnimo, molim te požuri.” “Ne mogu mama, još pet minuta.” Ja, nakon pola minute vidno nestrpljiva: “Pet, četiri, tri, dva… Prošlo je pet minuta.” “Nije, još pet…” “Vendi, otići ćemo bez tebe.” Ignorira me i dalje, otvaram vrata i pravim se kako odlazim. I onda, dolazi Mato. “Čekaj, ti stvarno vjeruješ da ćeš uspjeti uvjeriti dvogodišnjakinju da koristi razum?” Evo, sad sam potrošila energiju na nju, sad i još moram naći snage da ne poludim i na njega što je u pravu. 😀

Svi, tu i tamo, imate ovakvu situaciju, zar ne?

Vjerujem da i vi imate neke situacije koje vas izbacuju iz takta, sišu energiju i volju. Pa, sad je red na vama, a No Drama Mama ekipa, izabrat će najbolji komentar i nagraditi ga poklon bonom za trgovine Next u iznosu od 200 kuna.

Vaš zadatak:

1. Pretplatiti se na newsletter No Drama Mama.
2. Napisati komentar u nastavku na temu koja vas situacija izbacuje iz takta s vašim malim ljudima kod kuće.

Najbolji komentar objavljujemo u utorak i nagrađujemo poklon bonom za Next! Sretno!