Kažu da je drugi put lakše i svaki porod da je sve lakši

Ovom sam se mišlju vodila još i prije nego li su počeli trudovi i još dok sam se spremala za drugi porod. Razmišljala sam, bit će lakše nego li je bilo prvi put, a prvi put je bilo brzo i nije bilo, u konačnici, tako strašno. Razmišljala sam o ovom drugom porodu, do te mjere da sam u glavi imala i one verzije u kojima ne stižem do bolnice, nego rađam u autu na polovici Zajčeve dok u drugoj brzini auto muku muči u svladavanju nagiba. Iako su takvi slučajevi rijetki, baš sam zadnjih pola sata boravka u rodilištu upoznala mamu koja mi je ispričala kako uopće nije imala trudove i kako su na kraju, s njom, iz ambulante jurili u box jer je porod počeo.

A o ovim neugodnim činjenicama zaboravimo pričati – što nas čeka nakon poroda?

Zadnja ambulanta

“Vidimo se u petak pa u nedjelju, ja sam dežuran pa dođite bilo kada i recite sestrama da trebate mene.” Rekao mi je oko 17 sati, tog 17.3. liječnik, dok sam izlazila iz ambulante. “Sutra vam je termin, ali nema smisla da opet sutra dolazite, pa dođite prekosutra.”
Dobro, vidimo se u petak, ali nemojte da vas i u nedjelju moram gledati. Našalila sam se. Bila sam, nekako, uvjerena da ću ga vidjeti i u petak, i u nedjelju, a možda i idući tjedan.

Planovi za porod

Kombinirala sam si, ne mogu roditi sutra i prekosutra, imam još neke stvari za obaviti. Moram do IKEA-e, trebala bih još u gradu neke sitnice obaviti, a nisam se ni vidjela s Andreom, a obećala sam joj. Joj, još je i Lina rekla da će naletjeti nakon posla. A za vikend, isto, nema smisla završiti u rodilištu jer, tata mora s Vendi preživjeti čitav vikend, veliki je to zalogaj za tatu. Ono, idealno će biti početkom idućeg tjedna kad otpremim Vendi u vrtić, ja odem u rodilište i to je to.

Počelo 17.3. u 22.59

Na svu sreću, bit će onako kako nisam planirala i to je čar trudnoće, također. Otišli smo ranije na spavanje jer Mato sutra radi cijeli dan. Za svaki slučaj, već je nazvao sve, šefa, dežurnog, ljude koji rade organizaciju posla. Ono, čisto da znaju da mi je termin. Jer, i prvi put kad sam bila u rađaoni, on je cijeli dan radio. Pa da ga roda ne bi dočekala negdje iznad Europe, osigurao si je da se može vratiti u nekom trenutku doma, odnosno, javio im je da znaju da će možda, umjesto njega, na posao ići dežurni.

Krava se otelila

Ja sam ostala na kauču, jer ionako ne mogu spavati. Krevet mi odavno nije udoban pa, uglavnom spavam na kauču ili na dvosjedu kod Vendi u sobi. Jučer sam se popodne naspavala, pa nisam po noći mogla, danas nisam spavala, ali i dalje mi se ne spava. Gledala sam Nevjerojatnog dr. Pola na National Geographicu i baš se krava otelila, problematičan porod, spašavanje žive glave. Čekaj, zašto ja ovo sad gledam? Plače mi se. Tele je dobro, bit će i krava, ali opet… Bole me križa.

Čekaj, bole me križa?

Je l’ to?
Zubobolja u križima?
Što je ovo bilo?
Je li to bio trud?
Nije jako. Ali boli kao trud. Trbuh mi je tvrd. Je. Ajme, počelo je. 22.59. Gledam na sat i mislim si, što si spavala, spavala si.

Slaba bol

Trebam probuditi Matu. Neću još, pričekat ću još malo. 23.20. opet, kratko, blago, ali reže po križima. To bi moglo biti to. Trbuh mi je tvrd. Ipak, ne osjećam onu strašnu bol kao kad sam prvi put imala trudove. Možda zato što sam popila paracetamol jer me već nekoliko dana drži neka vrtićka viroza, glava mi se popodne raspadala od boli pa sam si morala malo olakšati život. Čak ležim na leđima, što je najneudobniji položaj za proživljavanje trudova. Možda me boli manje zbog paracetamola, ne znam.

Oko ponoći sam probudila Matu

“Sutra ne ideš na posao.”
Bio je uzbuđen, ali ne znam je li zbog toga što ne ide raditi ili zbog bebe. Nije prestajao pričati: “E, je l’ bi ti mogla pješke do gore, sad lagano kreneš i stigneš na vrijeme?” Ne sjećam se drugih provala, ali bile su u tom rangu.

Oko jedan

Vendi se probudila i zvala nas pa je on otišao do nje. Nakon toga, sjećam se da sam ponovno pogledala na sat oko pola četiri. Je li stalo? Ne znam. Toliko je slabo, ali je svakih 13 minuta. Pogađate, išla sam guglati. Kažu, drugorotke trebaju krenuti u rodilište sat, dva nakon što krenu trudovi. Ok, znači, već kasnim. Idem onda dalje spavati. Ali, više nisam spavala. Napola sam bila budna i osluškivala svaki. Pa ga ne bih osjetila, ba bih ga osjetila, pa ne znam. Više nisam bila sigurna. Bila sam gladna i pojela bananu. Tko zna, možda neću neko vrijeme jesti.

Mješavina panike i nesigurnosti

Ujutro je Mato odveo Vendi u vrtić, a ja sam ostala na kauču i razmišljala koliko su ozbiljni ovi trudovi koje ne osjećam prejako, osim tu i tamo kojeg. Onda sam odlučila malo cupkati na lopti, možda pomogne, prošetati po stanu, pospremiti kuhinju, promijeniti vreću u kanti za smeće, spremiti se.

Taksi

Znaš što, idemo s taksijem gore, tako da ti ostaneš ispred s koferom, pa se mi lako vratimo. “Vratimo?” Da, baš sam si i ja mislila kako sam i prvi put kad sam došla gore u rađaonu razmišljala kako bih se još malo mogla vratiti doma. Jutro na Zajčevoj je raspad sistema, zaista, ne bih voljela gore živjeti, taksi preko taksija, ljudi koji pokušavaju parkirati u garaži, prepuna garaža… Ostavila sam Matu, nakon trijaže, ispred zgrade i otišla na šalter.

Stalo

Stalo je vrijeme, stali su i trudovi u tom čekanju u redu za šalter. Zeznula sam se jer nisam uzela papirić na redomatu za hitnu, već za ambulantu pa me nisu prozvali preko reda. Zapravo, izgubila sam pojam o vremenu, ali znam da sam poprilično čekala jer je u međuvremenu Mato uspio doći do pekare na početku Zajčeve i vratiti se gore i burek je pojeo koji je kupio.

CTG i pregled

Sestra me polegla na CTG. U pola sata, uređaj je zabilježio jedan trudić. Bilo mi je neugodno, a sestra i doktor su mi objasnili da mi nema zašto biti neugodno. Bolje doći, nego li trčati i ne stići.
“Hm, 3-4 prsta. A osjećate li što da vas steže?”
Sad manje nego li noćas, ali češće.
“Hoćete ići doma ili ćete ostati?”
Hmm, ne znam. Možda da idem… Ma, ostat ću. Ne, ako odem, pa se moram vratiti za deset minuta.. Ali, tu sam blizu, za čas se ja vratim… (U istom sam se trenu sjetila gužvetine na Zajčevoj.)
“Mislim, kad vam daju klistir, probuše vodenjak, to će vam se brzo pojačati i rodit ćete.”
Ma, dajte, da ne filozofiramo, upišite vi mene. Ostat ću ja. I onako mora van.
“Dogovoreno… “
Tipka doktor nešto na računalo, upisuje u papire pa me citira… “Da ne filozofiramo…” I smješka se mojoj izjavi.
Pa da, i prvi put, kad sam došla u rađaonu, mislila sam da sam mogla još malo ostati doma. Normalno je da i sad to mislim, ali treba biti razuman. Idem to obaviti pa da mogu za vikend doma.
Gledaju se sestra i doktor i čude se mom optimizmu. Kažu, da nam je barem svaka treća rodilja tako pozitivna, bilo bi im lakše, a i nama.

Ostati ili odustati od poroda?

Nakon što je liječnik ispisao papire, predala sam ih na šalteru i otišla po stvari kod Mate. On je promrzao stajao ispred vrata i čekao. To je to, poljubila sam ga preko maske i zagrlila, kofer je predao sestri i otišao. Sestra me otpratila do rodilišta jer sam rekla da nisam sigurna kojim putem moram. Iako, dok smo kročile hodnikom, vratile su mi se misli na ono jutro 23.5.2019. kad sam s mamom hodala kroz polumračni hodnik. Mi smo išle stepenicama, a sad me sestra provozala liftom do prvog kata, predala na ulazu i poželjela sreću.

Podne dobro vrijeme za početi porod

U ordinaciji je stajao sat. Podne. Razmišljala sam kako im sat ne radi. Sljedeći sam put pogledala na taj isti sat, podne i petnaest minuta. Ok, malo mi je jutro protrčalo. Ipak, prošlo je 13 sati od prvog truda. Imam osjećaj da bi ovo još moglo potrajati. U međuvremenu, počele su mi stizati poruke, Mato je preozbiljno shvatio ulogu mog osobnog tajnika. Svi su bili spremni na moj porod, osim mene.

Kako su prolazili naredni sati, pričat ću prekosutra, u nastavku objave :).