Život nekad i sad
Možda da odmah odgovorim na pitanje života iz naslova? Poprilično. Ovo danas, neki je drugi život u odnosu na ono prije. Iako potpuno različiti, svaki period života nosi svoje i svaki je poseban na svoj način. Na nama je hoćemo li ga prihvatiti kao svoju stvarnost ili ne.
Isto je kao s ovim privremenim normalnim
Mnogi se već više od godinu dana zamaraju time kako je bilo prije, kao da više nikada tako neće biti. Kao da je sve otišlo u nepovrat, a nije. Ovo je privremeno, i vratit će se putovanja, izlasci, kave i druženja. Lakše se živi ako prihvatite i iskoristite ono što vam nudi nova stvarnost. Tako je i kad postanete roditelji. Neke navike se još dugo neće vratiti, za nekima nećete kroz koju godinu niti imati potrebu, neke su navike na pauzi, ostale su otišle u prošlost.
Kako vidim sadašnjost
Ne, porodiljni možda nije najdulji godišnji u životu, ali je svakako, barem kod nas gdje traje do godinu dana, jedan lijepi period u kojem ne morate ići na posao, brinuti se i živcirati oko zadataka koji vas čekaju, psovati sve po spisku kroz gradsku gužvu i istovremeno razmišljati o djeci i poslu.
Ne razmišljamo svi isto, ovako ja gledam na svoju stvarnost. Moj je prvi rodiljni bila godina u kojoj se uopće nisam sjetila posla, iskreno, nije mi legla okolina i previše toga nije išlo kako je trebalo, pa sam jedva čekala otići na rodiljni. Sad me čeka još jedna, a nakon nje se vraćam na tržište rada, vjerojatno, u nekom malo drukčijem smjeru. Ali, o tome ćemo kad dođe vrijeme.
Život je prije bio drukčiji, kako je danas?
Buđenje i ustajanje
Ustajem i budim se onda kad moram, ne onda kad želim. I nije bitno spava li vaše dijete po noći, prespava li noć i ostalo. Nego, jednostavno, činjenica je da dijete ne možeš odgoditi kao što se nekada mogla odgoditi budilica.
Odlazak na spavanje
Naučiš da je bolje otići na spavanje ranije, nego li kasnije. Život ne počinje nakon što dijete ode na spavanje, a naša ide u krevet najkasnije u 19.30. Vrijeme koje je preostalo do spavanja iskoristiš na najbolji mogući način, jedan dan je to ležanje na kauču, drugi dan je pranje, pospremanje ili neki treći kućanski posao, a četvrti dan je wellness pod vrućim tušem uz razmišljanje, što ćemo sutra kuhati.
U svakom slučaju i oni filmovi koji ti se gledaju su toliko kasno (iza 22), da ih ni ne dočekaš otvorenih očiju. Ali što je najbolje, počela sam više cijeniti spavanje i shvaćati koliko je važno odmoriti se.
Kuhanje
Prije sam kuhala sebi za posao, pa još nešto iskombinirala Mati, ako ne voli ono što sebi spremam. Ili, ne bih napravila ništa pa bismo na brzinu nešto smislili, nabavili usput ili nekamo se izveli.
Danas planiram nekoliko dana unaprijed, pazim da imam svih pet namirnica koje Vendi voli na zalihi, jer, nikada ne znaš čega će se sjetiti, rano ujutro ili neposredno prije spavanja.
Rituali koji su postojali, ne postoje
Kava, vruća kava, kava u miru, kava na kauču, kava bez da tri puta ustaneš i provjeriš što se događa, kakva tijekom koje ti se nitko ne vješa oko vrata, kava i razgovor o temi koja ne uključuje djecu… Sve su to endemske vrste kave, a većina ih je privremeno izumrla.
Nema predaha
To je onaj ritual koji je postojao između dvije aktivnosti. Ono, odradiš nešto, pa predahneš, nastaviš dalje. Ne, sad radiš nešto i to prekineš previše puta, odeš, radiš nešto drugo, shvatiš naknadno što si prvo radila, ideš to dovršiti, onda ugledaš ledenu kavu koja još uvijek stoji u aparatu za kavu. Koliko god nastojali održati red i tempo, imate kraj sebe dirigenta koji određuje kako ćete što prekidati i nastavljati.
Izlasci i druženja su drukčija
Lijepo je kad me prijateljice zovu u šetnju pa mi predlože da odemo do parka s Vendi, ali još mi je ljepše kad mi kažu, dođi, idemo tračati u miru. Jednostavno, nastojim druženja s nama odraslima ostaviti samo za nas odrasle jer druženje s djecom u parku, zapravo je briga o djetetu, a ne druženje.
Druženja postaju rjeđa, pogotovo kad ti većina prijatelja radi uredovno radno vrijeme pa je slobodna onda kad sam okupirana s Vendi. I da nisu ova privremena vremena, izlasci bi bili iznimka. Jednostavno, između spavanja i druženja, važnije mi se naspavati.
Jesam li sve ponijela i zašto nisam?
Ovo je za mene, najteža kategorija. Jesam li sve ponijela sa sobom? Prije nikada nisam imala maramice u torbi, otišla bih iz stana i bez mobitela, novčanika i nije bio neki problem, nikada. Danas, moram razmišljati jesam li ponijela maramice, imam li sve što mi treba, na koliko odlazimo od kuće, što mi sve treba? Iskreno, nisam tip koji nosi sve sa sobom i za svaki slučaj i često mi nešto nedostaje, ali nije kraj svijeta, snađemo se. Zaboravim, ne mislim, ne čini mi se potrebnim. Divim se mamama koje imaju uvijek sve sa sobom. U poslu sam organizirana i volim da je sve na mjestu, ali kad je u pitanju moja torba, u njoj uvijek nešto nedostaje.
Ne mogu dobiti pet minuta mira kad sam htjela ili trebala
Dobro, mogu li ja u miru…? Ne mogu, zaboravi.
S vremenom i iskustvom naučiš da ono za što ti treba mir planiraš u vrijeme kad je dijete u vrtiću, kod bake, spava ili tijekom noći. Jednostavno, drukčije ne ide. I uopće se ne treba živcirati oko toga. Pišem blog navečer, obveze planiram u vrijeme vrtića, predah napravim u međuvremenu i onda sate od vrtića do spavanja iskoristimo na najbolji mogući način.
A znate kad vas najviše trebaju? Kad se na više od pola minute zatvorite u toaletu.
Očistiš i onda je čisto
Bilo nekad, sad se spominjalo. Kad sam se gnijezdila s Vendi, stan je bio kao apoteka nakon čišćenja. Sad već treći put imam generalku i, računam, da ću do poroda odraditi još jednu. Jer, vrata frižidera su jučer bila čista, jutros više nisu.
Kupovina odjeće
Svako malo, nešto nedostaje, nešto se preraste i tako u krug. Lakše je kad samo sebe oblačiš. Kupuješ što želiš, trebaš ili moraš, ovisno o stilu života. Kupiš jer se želiš počastiti, nagraditi ili ti se sviđa. Gledaš online trgovine i odjeću po trgovinama za sebe.
A sada, odem u web shop i odaberem prvo kategoriju djeca, prvo u trgovini uđem na dječji odjel i stalno mislim, što sljedeće moramo nabaviti?
Prati kako vjetar puše, bit će lakše
U svakom slučaju, ideš, kako te život nosi. Kad bih se samo zamarala ovim sitnicama koje danas više nisu kao prije, ne bih imala vremena biti zahvalna za to što nam život trenutno pruža. Da nisam mama, bila bih cijeli dan za računalom, ne bih planirala vikende, izlete i igrala se skrivača po stanu. Da nisam mama, sjedila bih na kavi ili ostala doma, ovako stojim u parku, ljuljam i na zraku sam. Da nisam mama, više bih lakirala nokte ili uređivala kuću, ovako na Pinterestu tražim DIY toys, toddler activities, itd. Da nisam mama, čitala bih neke knjige za razonodu ili nešto specijalizirala, ovako više volim čitati o odgoju i Montessori pedagogiji.
No, što je zajedničko svemu što ne radim trenutno? Pa, realno, kroz koju godinu, za sve ću ponovno imati i vremena i volje.
