Prije rodilišta
Nakon što su mi je babice stavile na prsa, ostale smo dva sata same, samo nas dvije. I to je, ponovno, trenutak u kojem sam poželjela da je netko tu kraj nas. Ovako smo, nas dvije iskoristile vrijeme za prvi selfi, prvu cicu i cuclanje palca, sve što, inače, ulazi u taj prvi zlatni sat života. Popiškila se, dva puta, u ta dva sata po meni, tako da smo popišane provele prve zajedničke trenutke. Proučavala sam je, ali nisam mogla sa sigurnošću reći na koga nalikuje. Za Vendi su se svi složili da je u tim prvim trenucima ličila na djeda Tunjića. Beba mi je malo više nalikovala na jednog strica Dolačkog, crvena u licu, natečena i nakrivljene usnice.
Najbolja večera na svijetu ili najgladnija
Računala sam si, stići ću u sobu u isto vrijeme kad i večera. I jesam, bila je to najbolja musaka u mom životu. Jest da sam u životu pojela ukupno tri musake i to zadnju prije kojih dvadeset godina, ali nema veze. Ova je bila najbolja. Jedva sam čekala da, nakon toga, navalim na hranu koju sam si spakirala u kofer.
Preporuka za grickalice
U Decathlonu sam našla voćne kaše s dodatkom vitamina i neke prutiće od kokosa prelivene čokoladom s vrlo malo šećera. Ovo je odlična kombinacija ako vam slatko ne odgovara, a opet, ponestane vam šećera u organizmu. Isto tako, ako volite voće, osigurajte si zalihu za bolnicu u bilo kojoj formi. Naime, ja sam u rodilištu dobila tek jednu jabučicu za užinu.
Iskreno, nisu svi obroci u bolnici nutritivno bogati, ali hrane ću se dotaknuti neki drugi put.
Soba s pogledom
Ovog sam puta dobila veću sobu, samo jednu cimericu i pogled na grad. Moram priznati, bilo mi je baš lijepo vrijeme koje sam provela u sobi. I ona zima što se sjetila doći u snježnom obliku dva dana prije proljeća iz prevruće sobe izgledala je poprilično smiješno, otprilike, kao maltezer koji laje na rotvajlera. Doduše, kreveti u sobi su iz doba Austro-Ugarske, oni željezni, napola oljuštene boje i djelomično hrđavi, dio svjetla ne radi, a ni prozor ne dihta najbolje. Ipak, pogled je mi je stvorio mješavinu emocija, plavo nebo, oblaci i pogled u daljinu te neka vrsta bora ispred prozora nalik onima koji rastu uz obalu, povremeno su mi stvarali osjećaj kao da sam u nekom apartmanu, negdje na moru.
Mliječni maraton
U ovoj mi je trudnoći mlijeko bilo sasvim normalna pojava. Osim što sam prestala dojiti negdje na polovici trudnoće dok su mi Vendini zubi postali nepodnošljivi na preosjetljivim bradavicama. Sad je povremeno znalo zadnjih tjedana izići par kapi mlijeka. Krenulo je odmah nakon poroda.
A završilo je tako da sam jutro prije odlaska kući imala ragade i bila sam prepuna mlijeka. Jedva sam čekala doći doma, izdojiti se i staviti kupus. Bebi se odmah svidjelo cicanje, s Vendi sam provela dan u nagovaranju na cicu, ova je beba odmah namirisala čari mlijeka tako da se nije odvajala od cice. Zato, budite pametni, ponesite kremu za bradavice u rodilište. O avanturama dojenja spremam posebnu objavu, jer, ovog je puta dojenje malo drukčija avantura od one s Vendi.
Miris mekonija
Dakle, ponovno sam došla u onaj mod da šnjofam bebinu guzu i provjeravam je li vrijeme za presvlačenje. I shvatit će me većina majki, a vjerojatno će me još više razumjeti one koje su rodile više od jedanput, prepoznatljiv je taj slatko-kiseli miris mekonija. Zvuči ludo, ali ima u sebi i neku cvjetnu notu. Sad vam je možda smiješno, ali kad odete u rodilište, garantiram vam da ćete se sjetiti mojih filozofija o mirisu mekonija. I da, ako prvi put idete roditi, moglo bi vas začuditi kako biće od tri, četiri kile može pokakati pet kila mekonija. Ali, zato vam je jasno da je skroz normalno što u prvim danima izgube porođajnu težinu. Primjerice, beba je rođena s 3080 g, a doma smo išle s 2880 g, unatoč tome što je od 40-ak sati u rodilištu barem 30 bila pokraj cice.
Ubiti oko ili ubiti volju za ubijanjem oka
Kad vas popusti adrenalin i odgovorite barem na dio poruka, napravite nekoliko fotki i selfija, prevali vas umor. Ono, razina umora je, da mi je sada zaspati i probuditi se “when September ends”.
Rodilište je, zahvaljujući UNICEF-ovoj akciji, prijatelj djece. Dakle, vaše će novorođenče biti, ako želite, stalno uz vas. Isto tako, možete tražiti sestru da dijete barem dio noći bude u dječjoj sobi, kako biste se naspavali. Iskoristite taj luksuz, trebat će vam sna.
Planirala sam ih tražiti prvu večer da je odnesu, čak sam i sestru ranije zamolila da je pokupi oko ponoći. No, kako je bila toliko zainteresirana za cicu, odustala sam. A ni sestra se nije pojavila pa je nisam više zvala.
Naviknete se
Noć sam provela u polusnu, mješavini adrenalina, emocija, sreće, straha i ponovnog proživljavanja prvih trenutaka novog života. Prvi put, s Vendi, pola toga nisam tako doživjela ili sam potisnula negdje. Prvi sam put bila, ipak, malo više iscrpljena od poroda, ovoga sam se puta, imam osjećaj, bolje držala. A, i prošlu sam noć (u trudovima), ipak, nešto malo odspavala što mi je puno značilo tijekom prve zajedničke noći.
Bolnički tempo
No, kako je tempo u bolnici takav kakav je, život počinje u pet, a ja sam oko 4.48 prvi put utonula u najdublji san, to je bilo to od mog spavanja za ovu noć. Izmjenjuju se tokom jutra sestre, tete spremačice, doručak, vizita za rodilje. I onda, iza devet sve malo utihne do podne kad je predviđena vizita za novorođenče. I baš kad sam odlučila od 10 do 12 spavati u komadu, vizita je to jutro došla u 11.
Spavaš kad stigneš
Ovog sam se puta natjerala da, kad god imam priliku, ubijem oko. I, dogodilo se to nekoliko puta. Ali, sve u svemu, ako se na vrijeme, tamo kod prvog truda počnete voditi onom “što si spavala, spavala si”, bit će vam lakše prihvatiti činjenicu da spavanje više neće biti čin odlaska u krevet u večernjim satima i ustajanja u jutarnjim baš nekada kad moraš. Mislim da sam u prednosti što mogu zaspati bilo gdje, bilo kada i ništa mi ne smeta, ni buka, ni svjetlost, ni vlastita beba koja urla iz petnih žila. Tako da, kad se sve zbroj, uspijem skupiti do sedam sati sna tijekom 24 sata.
