Salon mladih HDLU
“Je radi?” Pitala me Vendi kad je ugledala džamiju omotanu raznobojnim trakama, otvorio se Salon mladih. Objasnila sam joj kako tu izlažu umjetnici koji su tek završili školu. Oduševljena je školom jer često prolazimo pokraj obližnje škole i jako je vesele djeca s ruksacima. Zato sam joj tako objasnila i ovu izložbu. “Hoćemo ići?” Danas ne možemo, već je kasno, ali možemo sutra.
Razmisli dvaput
Istog trena kad sam izgovorila prijedlog, sjetila sam se da tata i mama sutra imaju dejt i da idemo u grad. Kako sam glupa, pomislila sam si. Obećala sam joj da ćemo sutra ići, a moram se spremati za naš izlazak. A, onda sam se istog trena sjetila da moje spremanje sa šminkanjem traje tri i pol minute pa mi je bilo lakše.
Možda zaboravi
Ipak, mislila sam kako će zaboraviti pa nisam ništa previše spominjala. Nakon vrtića, odmah smo produžili u parkić. Čak sam došla u sportskom izdanju tako da se mogu s njima valjati po parkiću. Ona ne spominje Salon mladih, ne spominjem ni ja. Mislim si, izvući ću se danas, pa ćemo otići sutra.
Idemo, je li tako?
No, kad smo krenuli iz parkića, stiže pitanje: “Ćemo sad ići na izožbu?” Ommmm, pomislila sam si i u glavi odmah počela rješavati jednadžbu. Možemo doma, pa se presvučem, možemo doma pa ostavi romobil i zaboravi kamo smo krenule. Možemo kupiti sladoled u trgovini, otići doma, doći će baka pa nećemo ići. Sve opcije možemo, ali znamo da je zapela za izložbu i znam da sam joj rekla kako ćemo danas ići.
– Mhm, idemo ostaviti romobil pa idemo.
Nisam se ni presvlačila, samo smo ostavile romobil i nastavile u HDLU.
Kad imaš dvoje male djece, sve ti je oprošteno
Došla sam kao turist, u tajicama i sportskoj majici. Nema veze, uvijek si mislim kako ljudi shvaćaju kad me vide s njih dvije kako mi zaista nije bitno što imam na sebi. Bitno da imam.
Nešto malo drukčije
Salon mladih odlična je prilika za pokazati djeci kako umjetnost nisu samo slike i skulpture. Osobito ako imate veću djecu i želite im predstaviti malo širi pogled na umjetnost. Kad smo bile na izložbi Slavka Kopača, bilo je zanimljivo slušati Vendina tumačenja i kako su njegove tri krave u šetnji u njenom svijetu bile i tri bubamare i tri bube i na kraju, kad smo joj objasnili, tri krave koje daju mlijeko.
Ponavljanje i još malo ponavljanja
Išle smo prema HDLU-u i ponavljala sam joj: “Ništa nećemo dirati, nećemo skakati, trčati, vikati.” Naravno, čim je ušla u prizemlje, išla je provjeriti funkcionira li jeka i dalje pa se zaderala. Srećom, bile smo same.
Kamenčići!!!
Mama, ja ću ovo malo dirati. Nećeš. Ne smiješ. Vendi… Uzela sam je za ruku i preusmjerila jer joj se instalacija na podu jako svidjela. “Vidi, to su kamečiči kao na moju!” Da, kao na onoj plaži na kojoj si našla školjkicu!
Mama, vidi ova kolica su pas!
Aha, vidi, što je to? “To je pas u kolicima. Mogu ja to malo voziti?” Ne, ne možeš. Ali, možeš ga pogledati iz bliza. Nije baš bila oduševljena, rekla je da bi se tu trebala voziti beba, a ne glava-pas.
A, vidi ove dlakave stolce, kako su veliki!
Stala je ispred njih, ukočila se, napravila izraz gađenja na licu i rekla: “Ja ti to neću dirati, tu ima dlaka.” Inače, ne znam je li što gore u životu za nju od toga kad vidi dlaku. Tako da, ni ova ju instalacija nije oduševila.
Kad smo se popele na kat
Tu se priča malo promijenila i osjećaji su se od gađenja pomaknuli prema strahu. Jer, tamo je mrak. Vidjela sam po njenim koracima kako nije baš sigurna želi li ući. Ako te strah, možeš mi dati ruku. Nisam željela odustati od ulaska jer sam htjela vidjeti kako će prevladati svoj osjećaj straha.
“Ne bi ja tu ušla, tu je mak!”
Ne moraš, idemo Galadriel i ja prve, može? Ti tu pričekaj.
I, odglumila sam dalje: “Ajme, Gala, pa tu je voda! Vauuuu!”
Pogledala sam prema Vendi, a u očima sam joj vidjela kako se budi zanimanje.
“Voda?” Znatiželjno me pitala.
Da, mrak je ali ide voda i svjetli!
Primila me za ruku i ušla
I, nije ništa komentirala, samo je u tišini promatrala. “Hoćemo ići dalje?”
Može – okrenule smo se u drugom smjeru.
Čim smo izašle, pitala me: “A hoćemo se vratiti do vode?” Od straha smo prešli na znatiželju i na kraju smo se još jednom morale vratiti vodi.
Vidjele smo kukce
Vidjele smo i instalaciju kukaca koji se hrane ljudskim mesom. Bile smo tamo nekoliko dana prije nego li ih je netko pustio na slobodu. Uz dlake, kukci su trenutno među top pet na listi Vendinih gađenja. Nije ništa komentirala, samo je nezainteresirano produžila dalje.
I kad smo došle do podruma
Jedna je instalacija s performansom postavljena u podrumu. No, kako kaže Vendi: “To je veliki strašni jastuk, ja tu neću ući… Mama, tu ti jako smudi! Idemo dalje.”
Tako da, nisam ni inzistirala na ulasku u podrum jer je mračno i znam da bi je zaista moglo prestrašiti.
Vratile smo se i krenule prema izlazu a ona me pitala:
“Idemo još vidjeti vodu kako sjetli?” Očito je strah koji se pretvorio u znatiželju ostavio najveći dojam na Vendi. I, zapravo mi je cilj odlazaka na ovakva mjesta da opišemo i proživimo emocije koje nastanu.
Na povratku kući pričale smo o izložbi
A čim smo došle doma rekla je tati: “Bile smo na izooožbi!” Stvarno? I kako je bilo?
“Bila je voda, bio je mak (mrak) i nešto tamo jako smudi!”
Trackbacks/Pingbacks