Maaamaaaaaa! (dan je počeo)
Prije nego li se odazovem, bacam pogled na sat 6.37, nije tako strašno, mislim si dok odgovaram “Tu saaaam, dođi!” Nahranila sam Galadriel prije pola sata, pa računam da će još neko vrijeme spavati. Vendi je dotrčala u moj krevet i legla na mene. “Tata?” – Šššš, spava još. “TAAAATAAAAA, TAAAATA!” I dok je pokušavam utišati, upravo prestaje to neko vrijeme koje je Galadriel još mogla prespavati.
Budne su obje, jedna plače jer već tri sekunde nitko nije došao i podigao je, druga se i dalje dere i zove tatu. Subota može početi.
Mrki pogled ispod osmijeha
Ulazi Mato i pokušava nas mrko gledati dok mu se pogled smije. Jučer je radio cijeli dan i računao je da će barem u subotnje jutro otvoriti oči iza pola osam. Budeš, za koju godinu, ne brini. Tješim ga. On preuzima Galadriel, a ona već traži bradavicu na njegovoj ruci i negoduje što to nije ono što je očekivala. Vendi i ja odlazimo u kuhinju. Trenutno je u “Ja” fazi pa sve ona mora. Upalila sam svjetlo, negoduje jer ne poštujem njeno “Ja” uzima stolac, penje se, gasi svjetlo pa ga ponovno pali. “Ja, ja, ja…” viče dok se približavam aparatu za kavu. Shvatim da ništa ne vidim pa bez riječi odlazim u kupaonicu staviti leće. I, evo je, već je kraj mene, nosi svoje postolje i penje se ne bi li vidjela kako stavljam leće. Pravi se da ih i ona stavlja, a onda mi pokazuje na policu s četkicama za zube i oponaša kako ja mućkam vodicu za usta po usnoj šupljini.
Na putu do kuhinje
Usput sam joj pomogla da se umije, tako smo još jedan posao neplanirano obavile. Kao da se nekamo žurimo, kao da ova subota neće trajati jako dugo. Vraćamo se u kuhinju i opet viče “Ja, ja, ja!” podignem ju ne bi li stisnula tipku na aparatu za kavu i pomažem joj dosegnuti šalice. Strašno je važna kad “napravi kavu”.
– Jesi li gladna?
“DAAAA!”
– Što ćeš doručkovati?
Tišina.
Čim šuti, znam da nije gladna, jer kad je gladna onda se sama sjeti vikati: “Njami, Njami.” i traži bananu (baaa) , toc (toast) ili cob (zobene). Ima dana kad se prvo ujutro sjeti sladoleda i čokolade, ali, tko još nema takvih dana?
Nostalgija za Našim krevetom
Odlazimo s kavama u Našu sobu, legnem još na trenutak u Naš krevet i sjetim se kako mi nedostaje i kako je udoban. No, još ću neko vrijeme spavati sa svojim mini cimericama u sobi, a i to ima svoje čari.
Vendi se nastavlja zabavljati s tatom, već mu je u međuvremenu donijela knjigu koju će ovog jutra listati dok slušaju Super Pile.
Bezbroj obveza za jedno malo subotnje jutro
Galadriel i ja smo već na putu prema prematalici. Uopće se ne sjećam jesam li je i kada noćas presvukla. Umivam je, ali i razmišljam kako ću je predvečer okupati jer joj kosa baš više ne miriše ugodno. Sinoć se malo natrpala pa je bljuckala. I tako, pomiješali su se mirisi mlijeka, ruku koje ju nose i mojih prsa na kojima najlakše zaspi. Dolazi i Vendi, ljuta i nezadovoljna. Tata je nakon tri odslušana Pileta ugasio glazbu, a ona to nije planirala pa je otišla k nama. Da bih je oraspoložila, ponudim joj da odnese Galadrielinu pelenu u smeće. Ima novu foru pa stavi pelenu u kolica za lutku i odveze je do smeća. Kad je baci, trči nazad i viče “eo” (evo) “Hvala Vendi.” “dam” (molim).
Ponekad, imam osjećaj da imam mnogo više od dvoje djece
Nakon toga presvlačim i nju. Odmah se oblačimo za prije podne u parku. Jer, vidi čuda, ovaj vikend kiša nije stigla do nas. Ne spominjem joj još planove za prije podne jer ako spomenem park, otići će ravno u hodnik, biti uporna sve dok ne obuje tenisice (pa iako i naopako) i čekati da krenemo. Stavljam Galadriel u maramu jer je ne mogu ostaviti bez nadzora na podu dok je Vendi doma. Pospremam stvari, vadim suđe iz perilice i stavljam ono koje jučer nije stalo. Imam osjećaj da nas nekada šestero ruča u našoj kuhinji koliko se suđa skupi.
Toast s tatom
Vendi je jutros, na moju sreću, odabrala toc (toast) za doručak, a njega obvezno jede s tatom pa to znači da ću ja Galadriel nahraniti u miru. Inače, ako se istovremeno hrane, onda Vendi traži da i ona dobije komadić mog krila i jede dok sjedi u njemu, a Galadriel iza nje uživa u topom mlijeku, napola uspavana.
Mato i Vendi mažu po toastu dok Galadriel i ja na kauču pokušavamo zadržati oči otvorenima. Ne ide ni njoj ni meni najbolje. I, dok je pojela, skroz ju je uspavalo, ali moram je sada prekinuti ne bi li se podrignula. No, ne da se omesti. Podigne se i nastavi drijemati na mom ramenu. Pričekala sam još malo dok nisam osjetila da se u potpunosti opustila.
Spustila sam je u krevetić i ubacila se u 17-u brzinu. Obukla sam se, ukrala nekoliko minuta za sebe u kupaonici i naručila doručak od Mate. Neprocjenjivo mi je kad je doma, pogotovo kad su sitnice poput doručka u pitanju, olakša mi do neba i nazad kad odradi nekoliko stvari umjesto mene. Jedan je veš izvadio iz sušilice pa ga mogu složiti, drugi je ubacio i već po narudžbi radi fritaju sa šparogama koje je jučer ulovio na placu.
Opet, počnem raditi jedno, napravim još pet stvari
Za to vrijeme, dok slažem robu po ormarima, Vendi mi dodaje loptu pa i nju usput bacam. Udarila se u ruku dok je pala s loptom pa mi dolazi da je poljubim. Shvatim da nismo ovaj tjedan odrezale nokte pa je sad i na to nagovaram.
“Doručak, muuuco”
Jurimo prema kuhinji dok ja maštam kako ću u miru jesti. I, upravo shvaćam da sam kavu jutros ostavila u sobi i nisam je ni probala. Sad je, ionako, hladna, nije više bitno. I baš dok uzimam prvi zalogaj fritaje, čujem na baby phoneu komešanje. A, nakon što sam tri puta prožvakala prvi zalogaj, počinje i plakanje. Toliko od mirnog doručka. Potrpam sve na brzaka u usta i odem vidjeti na čemu smo.
Bacam pogled na sat, već je skoro devet. Nemam što razmišljati, “idemo u park”! I dok to izgovaram, Vendi već skače kao zeko prema hodniku i traži tenisice, a ja odlazim spremati Galadriel za šetnju. Dodam joj još malo cice za utjehu, dok je Vendino strpljenje na rubu provalije. Idemo, za minutu. Naravno, ta minuta traje još desetak minuta pa onda stvarno krećemo. Ostavljamo tatu doma da si nadoknadi ono malo jutra što smo mu ukrale. Napravio je još jednu kavu i uzeo tablet. Čujem onaj mir i tišinu koju će on slušati kad zatvorimo vrata za sobom.
Treba preživjeti dan
I, dok hodam prema parku, osjećam da sam umorna i veselim se što ću udahnuti malo friškog zraka, iako, radije bih protegla noge na kauču. Imam osjećaj da sam napravila već bezbroj stvari, a tek je prošlo devet. Srećom, Vendi u parku može biti satima i da se nju pita, ne bi išla niti jesti niti spavati. Galadriel je skroz zadovoljna u kolicima, spava, ni nema pojma da je u šetnji. Nisam nikada razmišljala da ću sate provoditi u parku, ali skroz mi to odgovara i, zapravo, jedva čekam da još malo porastu pa da vikende provodimo u prirodi, šumi ili nekoj planini. To si baš jako želim.
Kad se bliži kraj
Bacam pogled na sat, dok se Vendi po trideset i neki put spušta potrbuške na toboganu. 11.07, već sam pod stresom jer joj moram reći da je vrijeme za povratak u stan. Naravno, negoduje i nije oduševljena, ali obećavam joj da ćemo se popodne, nakon povratka od bake vratiti u park. Pa, malo manje tragično podnosi spoznaju da je igri u parku došao kraj. Usput još moramo gledati vrapčiće koji skupljaju mrvice kraj parka, sretnemo kojeg psa i obiđemo nekoliko stubišta pred zgradama u kvartu. Ono, gore-dolje, čisto da povratak iz parka još malo potraje. Ako me pitate što mi najteže pada u ovom roditeljskom životu, to je spremanje i raspremanje za običnu šetnju. Zapravo, svaki je izlazak iz stana spremanje kao da idemo na jednodnevni izlet. I opet, uvijek nešto zaboravim ponijeti.
Podjela aktivnosti
Ušle smo u stan pa odmah spontano podijelimo poslove, dok ja Galadriel premještam iz kolica u krevetić i parkiram kolica na lođu, njih dvoje skidaju tenisice i peru ruke. Vendi se nastavlja igrati na balkonu, a ja joj pripremam mini ručak prije spavanja. Doma je malo drukčiji tempo nego li ga ima u vrtiću pa najčešće ručamo tek u popodnevnim satima, a prije spavanja pojede nešto da ne bude gladna. Danas su to žganci s jogurtom, jedno od njenih omiljenih jela, a i meni jer je gotovo za nekoliko minuta. Na kraju, toliko se najela da je dobila dovoljno energije da ni ne ode spavati. Pustili smo je da se još igra neko vrijeme, a usput smo čekali da se Galadriel probudi.
Smjena straže
I, tako smo dočekali smjenu, Vendi će s tatom ubiti oko, a meni će Galadriel potrošiti vrijeme koje sam mogla posvetiti sebi. Ili neće, ovisi kako joj dođe. Na kraju, u sat i pol što su njih dvoje proveli spavajući, Galadriel je dva puta spavala, tri puta jela i u međuvremenu još malo skratila moje slobodno vrijeme. Ostavila sam piletinu i batat u pećnici, naravno, prije toga sam ih očistila i pripremila za pečenje i ubacila u petu brzinu.
Prvo se treba posvetiti sebi…
Imam ravno ne znam koliko minuta ili sekundi da si napravim wellness u kupaonici. I, dala mi je Galadriel baš koliko mi je i trebalo, nekih dvadesetak minuta za tuširanje, pranje kose i još malo gledanja u ogledalo. Osjećala sam se kao nova, kao da je dan tek počeo, a ja kao da sam spavala cijelu noć u komadu.
Nakon što su se njih dvoje izvukli kao medvjedići iz brloga i doteturali do kuhinje, zadala sam im zadatak da si postave stol, Vendi sebi donese pribor za jelo, a Mato je postavio naš stol. Na kraju, Vendi je odlučila ručati s nama za stolom.
Ručak je trenutak u kojem razrađujemo planove za popodne
Kad smo imali samo Vendi, ti su planovi najčešće uključivali šetnju gradom, sad nam je, ipak, draža opcija biti u parku ili ako smo odmorni, dovezemo se do Maksimira. Danas nijedna od te dvije opcije nije u igri. Matin se ispiti ozbiljno bliži pa ćemo nas tri popodne provesti u Dubravi, a to i za mene znači malo predaha. Mato je otišao po auto do garaže, čisto da nam olakša, a ja sam na brzinu spakirala torbetinu s osnovnim rezervnim stvarima. Uvijek imam osjećaj da se sat vremena spremam u da izlazak na kraju traje kraće od spremanja i raspremanja.
Zabavna vožnja
Obožavam se voziti s Vendi, uvijek imamo neku zabavu. Nekada gledamo pse koji se nađu u šetnji, mašemo ljudima koji nas gledaju iz tramvaja, nekada recitiramo, a nekada vožnja potraje pa ona zaspi. Onda ja pojačam radio i imam privatni koncert. Danas smo Vendi i ja imale privatni koncert. Sopran – Galadriel T. Srećom, nije bila gužva pa smo kod bake došle za 10 minuta. Čim smo došle, Vendi je već bila spremna za parkić, a Galadriel je na kraju zaspala, tako da sam, konačno, uhvatila u iskoristila priliku da moja leđa poljube kauč.
Ubiti oko – neprocjenjivo
Nestalo je sve, bio je ovo vip trenutak za mene i situacija kad si priznam da sam crknuta. Blago rečeno. Teta mi je napravila kavu, vruću, tursku, jako slatko. Djelovala je na mene kao hladno na opeklini, kao melem na umornu dušu. Spavala sam punih 40 minuta, činilo se kao 40 sati. Osjećala sam se, napokon, kao da ću bez problema izdržati do trenutka kad ću se u miru uvući u krevet i zaspati, ako bude sreće, na koji sat.
Pusta obećanja
Vendi se vratila iz parka sretna, a ja sam, kao naši političari, bahato obećala da ćemo na povratku kući svratiti u naš parkić. Onako, čisto da je pripremim na činjenicu kako nakon večere idemo doma. Zaboravila sam da će stvarno očekivati od mene da po povratku svratimo u parkić. Nakon što su mi malo olakšali život ovog popodneva i umjesto mene nosali Galadriel, jer ona, sve što prizna ruke su moje ili bilo koje, samo da su ruke, shvatila sam koliko su mi leđa umorna. A kad je Vendi ugledala da su mi ruke slobodne, odmah je iskoristila priliku žicati jedno nošenje. Uvijek zaboravim kolika je razlika u težini između njih dvije pa me ohladi kad podignem njenih 10 + kilograma.
Povratak kući ili u parkić
Bližilo se 18 pa sam odlučila krenuti doma. Naravno, ne ide to tako lako. Kad odlučim krenuti, onda do polaska prođe još barem 20 minuta. Naravno, bilo je i suza jer je Vendi planirala ostati kod bake. No, brzo smo se u autu raspjevale i raspričale, a Galadriel je spavala pa je putovanje prošlo s lakoćom. Kad smo izašle iz garaže, Vendi mi je pokazala: “Pa!” Što? (pravila sam se da ne znam o čemu govori) Počela se derati: “Ljuuuu ljuuu, ljuuuu ljuuu.” – Aaaaa, da idemo u park, naravno.
Oprati kosu ili ići u park?
Mislila sam kako ću joj večeras oprati kosu, ali onda sam shvatila da mi je lakše ostati u parku i ne raditi ništa posebno. Preskočit ćemo pranje kose danas, oprat ćemo je ujutro i okupati se, mislila sam si. I ta je misao trajala sve dok si nije odlučila malo prileći nasred parka, umjesto da mi kaže da je umorna i da, ipak, želi kući. Kad se vraćamo i ulazimo u stan, imam osjećaj da nas je 10, gužva, metež, kaos. Vendi se skida i izuva tenisice i već trči prati ruke, a ja još ne znam otkuda početi. Mato je preuzeo Galadriel, a mi smo se okupale i pripremile za spavanje.
19.20 “Moe, Mai Ma!” (Može, Mali Mrav)
Rijetko je toliko umorna da sama prizna kako je vrijeme za uspavanku. Odslušali smo malog mrava i preskočili listanje knjiga. I baš kad sam pospremila Vendi u krevet, poljubila i zatvorila vrata, mislila sam kako ću Galadriel samo ubaciti u krevetić i otići pod tuš ili nešto gricnuti. Ali, “kmeeee, kmeeeee, kmeeeeee”, odgodit ćemo, još malo, mene i nahraniti bebu. Galadriel, ovisno o večeri zaspi oko 22 ili 23 i uz koje hranjenje spava do sedam. No, ima večeri kad mi to razdoblje od Vendinog odlaska na spavanje do Galinog odlaska traje čitavu vječnost.
Nas dvoje i naši akumulatori na minimumu
Večeras je Galadriel zaspala oko 21.30 pa sam dobila i svoje vrijeme za kupaonicu i još imala volje pospremiti sav onaj veš koji se oprao, a koji, očito, stavljaju u pranje ljudi koji žive s nama, a da mi to ni ne znamo. Jer, dom mi je zadnjih mjeseci postao vešeraj.
Na kraju, nas smo dvoje sjeli na kauč, gledali smo u ugašeni televizor i šutjeli. Slušali smo tišinu i nevjerojatno nam je godilo. “Kad će odrasti?” Tiho je pitao. – Nikada. Odgovorila sam beznadno. Na kraju, zaključili smo da je prošlo 22 i da je kasno. Ako želimo ujutro znati kako se zovemo, vrijeme je za spavanje.
Naravno, tko zna što nam još noć može donijeti. Kad mi poželi laku noć, pojam “laka” nešto je što si posebno želim.
