Jedan dan nakon što spavamo cijelu noć
Došao je taj jedan dan kad smo ponovno počeli spavati cijelu noć. Od 19 do 6. Prvih nam je noći bio šok za organizam. Vendi je spavala, a mi smo se oboje nastavili buditi, čekali je, mislili što joj je, išli je škicnuti, škripali parketom, puštali vodu u kupaonici. A ona je spavala, s rukama iznad glave, kao da se sunča i želi da joj pocrni malo i donja strana ruku. Trebalo nam je nekoliko noći da se prilagodimo da više nema cice u 3. Ili cice u 1 pa u 5. Mojim cicama još uvijek treba, neprilagodljive su, poprilično, ako ste došli do tu, sigurno ste čitali i moj Vodič kroz dojenje.
Baš kad smo se naučili na buđenje
Nakon što smo prihvatili novonastalu okolnost, malo smo se opustili, pa više ne idemo u 22 na spavanje da bi se stigli naspavati do jutra uz noćna buđenja. Sad legnem u 23 i do tri se naspavam. I onda razmišljam, trebam li sada čekati da se možda ipak Vendi javi iz sobe, trebam li zaspati, a ako zaspim, hoće li se baš ona tada probuditi. I tako zaspim na minutu i već je 6. Kmeeeeeeeeeeeeeeeee. Puca mi glava. Možeš li se prenaspavati pa te boli glava? Ako je to moguće, onda mi je to.
Povratak na posao
Ovo njeno ful najt spavanje došlo je s mojim povratkom na posao. Iako sam jučer rodila, danas proslavili njen prvi rođendan, već mi je završio porodiljni. A baš sam se razveselila što mi se povisio drugi dio porodiljne naknade, pa nije više 3991 kunu i nešto lipa.
Povratak u stvarnost
Poprilično nam se tempo promijenio otkako je ukinuta karantena, ali i otkako sam počela raditi. Iskoristili smo u potpunosti vrijeme izolacije za stvaranje dobrih navika kod Vendi, pa nam i u novonastalim okolnostima odlasci na spavanje ne prave probleme i, jednom kad to riješite, napravili ste si veliku uslugu. S toga, odvažite se, koju god metodu odlučili koristiti.
It’s milk o’clock
Dok je još toplim mlijekom i čvrstim zagrljajem pokušavam nagovoriti da malo ubijemo oko, njena guza već vrcka gore dolje, a nogama se snažno odupire u moj bok. Malo jedna cica, malo druga, malo naizmjenično i unakrsno i hop, ubacuje u rikverc i već klizi s kauča, staje na noge i odlazi prema svom kutku za igranje.
Ima jutara kad ne mogu otvoriti oči i nastavljam još malo kunjati nadajući se da neću zaspati. Cin-cin-cin u glavi mi zvoni zvuk ksilofona i momentalno sam shvatila da sam zaspala i da se Vendi već 45 minuta sama igra.
Rad ili spas od kuće
Planirala sam ustati jutros prije 7, ali, eto, sat mi je pobjegao na 7.15. Nije priša. Još se nisam vratila u ured, radim od kuće i poprilično me brinulo kako će to ići jer prije nije baš podnosila da gledam u računalo, a ne u nju. Ipak, lakše bi mi bilo raditi noću, kad imam mir jer lavovi spavaju, nego da je sad, odjednom, na 8, 9 sati ostavim baki. Bio bi to velik šok za sve, a baš kad bi se navikli, došla bi jesen i vrijeme za nove navike.
Skrenimo s teme, na kratko
Prvi sam je radni dan odvela ranije baki, kako bi sjela i u miru krenula s poslom. Kako to biva, prvi dan nam je svima išlo. Meni s poslom, Vendi s prihvaćanjem da me nema ni u jednoj prostoriji u bakinoj kući, a baka i teta su se odlično zabavljale s njom cijeli dan.
Drugi dan
Drugi sam radni dan drukčije planirala pa sam je ostavila prije podne doma, nisam mogla vjerovati da me ni u jednom trenu nije tražila da je uzmem u krilo. Hodala je po stanu, igrala se, sjedila kraj mene na podu i pravila se da piše po papiru sa zatvorenim markerom, sama si pronalazila zabavu. Drugi sam se dan i ja već ubacila u dobru brzinu i odradila mnogo više stvari nego li dan prije i osjećala sam se zadovoljno, što zbog nje, što zbog posla.
Posao od kuće
Ipak, za drugi dio radnog dana odlučila sam je prepustiti baki, kako bih se mogla u potpunosti koncentrirati na posao. Iako, mislim da manje razmišljam o njoj dok je kraj mene, a nije mi na vidiku, nego li kad je kod bake. Ali, dobro, proći će i to, valjda, jednom. Odvezla sam je baki i vratila se. Drugi dan više nije bila raspoložena za to što sam joj se tako sakrila pa me nigdje u kući nije mogla naći. Nije željela ni jesti ručak koji sam joj spakirala. Samo je hodala po kući i tražila. Štrajkala je s ručkom pa je samo malo kruha pojela. U redu, početnička sreća lagano je blijedila.
Nizbrdo
Ostale sam dane bila nekako nezadovoljna činjenicom da je vodim baki, razmišljala sam kako bih mogla raditi da je tu, osjećala se povremeno krivo, mislila si, nedostajem li joj i osjećala kako mi nedostaje. I tako, nisam baš bila na nekom zavidnom nivou pozitivne energije. Polako se navikavamo, obje. Sad sam sama sebi smiješna kad pomislim kako sam bila uvjerena da ću se na posao vratiti puno ranije.
Vrijeme je za (od)ustajanje
Nakon što se izvučem i ja s tog nesretnog kauča, i mislim si, kako nisam fer jer ga ostavljam samog da tamo stoji nasred sobe i čeka kad ću ponovo prileći na njega. Odlazim prvo do kupaonice, progledam, sredim se, a Vendi već pred vratima čeka. Kad je pustim, pokazuje kako skida pidžamu, navlačeći je na predjelu prsa prema van, kao da je nateže i skida. Pomognem joj skinuti je, a zatim je posjednem na kahlicu. Više ili manje, za sada su nam samo ta jutarnja korištenja kahlice (ne)uspješna.
Polako
Iskreno, kroz dan se još i ne trudimo nešto promijeniti, već će nam za to poslužiti topli ljetni dani. Za sad mi se kao dobra prilika čini stjecanje navike jutarnje higijene. Nakon toga, umijemo se i operemo ruke. Obožava prati ruke, a shvatila je kako dezinficiramo ruke na ulazu u trgovinu, pa sad kad ulazimo negdje u trgovinu, ona već pokazuje kako “pere ruke”. Ušetala je prije koji dan u trgovinu, na ulazu mi govori zaštitar da dezinficiram ruke, a ona diže ruke visoko iznad glave i trlja dlan o dlan. Imam vrapca, koji nije na grani, ali zna da ih mora dezinficirati.
Odlazimo zajedno u sobu, otvorim joj ormar i dam da se zabavlja pred njim, a ja biram što ću obući za jutarnji trening
Nakon što i nju presvučem, uzimamo podlogu za vježbanje i još koji rekvizit ako nam treba i počinjem kratki jutarnji trening. Ova su nam presvlačenja postala borbe. Ono, majka ukroćuje krokodila. Nakon nekoliko dana, shvatila sam da nema smisla. Hladno nije, ne žuri nam se nikamo, nema problema. Želiš biti samo u bodiju? Budi. Počelo je s tim da više ne želi na stol za presvlačenje. Naravno, to ne želi dok je ja presvlačim, tati i baki je mala dobra poslušna beba. Uglavnom, prestala sam inzistirati na stolu, osim ako nije veliki posao obavljen, razumijemo se, ne? Jednostavno, stojećki promijenimo pelenu, obučemo bodi i onda krene utrka. Pogotovo ako vidi da uzimam njene čarape. Već je u petoj brzini hodanja ili puzanja i nestane s vidika. Budući da smo u toj fazi, ne inzistiram na oblačenju svega, odmah. Ja se prebacim na vježbanje, a ona ili mi se mota oko nogu ili se igra.
Sve po rasporedu
Jednostavnije je bilo na porodiljnom, vježbaš kad ti dođe. Sad se dogodi da prođe cijeli dan i da mi se na kraju ne da vježbati. Mislim, nećemo si lagati, to mi se događalo i na porodiljnom. Ali, drukčije je kad radim, ipak tjelovježbom nakupim dovoljno pozitivne energije za cijeli dan i to me sigurno drži optimističnom i mentalno jakom pa nastojim ne preskakati vježbanje.
Kad uzmem tablet u ruku, već zna da je vrijeme za vježbanje pa me odmah počinje oponašati, diže ruke i spušta ih, sjedne i spušta glavu u pretklon. I dalje me oduševljava ta dječja sposobnost upijanja i kopiranja. U svakom slučaju, svako jutro sudjeluje u mom treningu, nekad i malo sputava ili odmaže, ali to mi je odlična prilika da se malo prošvercam i napravim koje ponavljanje manje, osobito kad mi je preteško. Iskreno, nisam neki tip koji daje u treningu 150 % od sebe. Uvijek sam tamo negdje, na 79 %, ne treba se previše umarati, tek je jutro. Realno, uvijek imam neki izgovor za zabušavanje na treningu, tako da nemojte mene previše slušati.
Doručak!
Nakon odrađenog treninga, obje smo zaslužile doručak. Zapravo, Vendi prvo čeka drugi dio oblačenja. Uglavnom, nije sretna baš zbog toga, ali nema popuštanja. “Sad ćemo se obući do kraja.” Uvijek joj ponovim istu rečenicu i napravim isto, bez popuštanja.
Za doručak nam je zadnjih dana na jelovniku tost s maslacem i sirom. Otkrila je tu kombinaciju koja mene podsjeća na vrtić. Sad se djeca zdravo hrane u vrtićima i jedva čekam da saznamo jesmo li primljeni u željeni vrtić. Inače, voli jesti i zobenu kakvu ja sebi pripremam pa podijelim odmah s njom. Zadnjih joj dana dajem izbor i ponudim joj oboje. Radije izabere slanu kombinaciju, pa zobenu ostavimo za obrok prije ručka. Inače, stol joj više ne služi samo za jelo, sad se na njega bez problema sama popne. Samo mora pričekati da okrenem leđa i, hop, evo nje gore. Isto tako, sama s njega siđe.
Faze dođu i prođu…
Za sad joj ne branim ni to jer sam shvatila da je svaka faza prođe kroz koji tjedan ili mjesec. Recimo, ormare ispod televizora je otvarala i vadila stvari iz njih puna dva mjeseca. Sad ih više uopće ne gleda. Nisam joj branila to otvaranje i igranje sa stvarima jer se u njima ne nalazi ništa opasno. Znala bih je zadržati da vidi kako pospremam stvari nakon što smo se igrale s njima i objašnjavala bih joj što radim. Mato je, s druge strane, mislio da joj ne smijemo to dopuštati. U mojem objašnjavanju zašto joj dopuštam i njegovom ponavljanju da ne bih trebala to činiti, prošla su dva mjeseca i Vendi je, jednostavno, prestala. Što se tiče penjanja na stol, ponovim joj svaki put kako na stolu ne sjedimo i tražim od nje da siđe. Iako ispočetka izaziva moju reakciju, na kraju siđe.
A o tome, treba li i kada djetetu reći ne, pročitajte u objavi Reći ne ili radije ne?
Danski odgoj
Sjetim se onog priloga u Provjerenom što je nedavno bio iz danskog vrtića i onog klinca koji stoji na stolu, a teta ne poduzima ništa. Nakon toga, sigurna sam da ne činim ništa loše time što joj ne branim da sjedne na stol povremeno.
Zapanji me nekada njena odlučnost, samostalnost i pronalaženje rješenja. Jedno sam jutro ostavila silikonske kalupe na radnoj površini, inače joj dam da se s njima igra. Tražila me da ih dodam, ali sam je odlučila ignorirati, kako bih vidjela hoće li se i koliko naljutiti. Ujedno, kako bi vježbala nošenje s frustracijom. Nije se previše nervirala, došla je do svog stolića, uzela stolac, odgurala ga do ormara ispod kalupa, popela se na stolac i uzela kalupe. Nakon toga je gledala u mom smjeru i čekala moju reakciju s osmjehom. Nastavila sam je ignorirati. Sišla je, ostavila stolac, naravno, spustila kalupe na njega i otišla u nekom drugom smjeru.
Otkako sam se vratila na posao
“Mama mora raditi, Vendi će se igrati” Ovom rečenicom započinjem svoj radni dan. Sjedam za računalo, a Vendi bira što će raditi. Otprilike, njene aktivnosti do spavanja teku ovako: Raskopa kutiju sa stvarima za presvlačenje, rastavi pumpicu za nos i uzme onaj gumeni dio i ode. Čujem ih, krajičkom uške kako na drugom kraju stana Mato i ona nešto raspravljaju i razgovaraju. Imaju jutarnji ritual, kad je on doma, izležavaju se zajedno i imaju crnu plišanu ovcu Blekija s kojom razgovaraju ujutro. Sad već, čim se popne na krevet, uzima Blekija i dodaje ga tati. On već zna što ga čeka.
Samostalna zabava
Nakon nekog vremena, vraća se i donosi mi svoje silikonske kalupe iz kuhinje. Kad vidi da je ne gledam, odlazi u drugu sobu, vraća se s blokom za jogu i odnosi ga u svoj kutak za igranje. Prije nekoliko tjedana shvatila je kako se stavljaju ringovi na štapić, kupila sam onaj u Ikei, ringovi se osim po boji, razlikuju po veličini. Jako je bila ponosna kad je uspjela. Ova je igračka zna zadržati i po 20 minuta. Stavlja ih, skida, stavlja, skida i na kraju razbaca po sobi. Dolazi do printera, gleda ima li papira koji bi mogla izvući. Naučila sam da se papir ne ostavlja u printeru. Odnosno, ostavim tek jedan list, kako bi se ona poslužila njime. Već danima izvlači isti list.
Važni poslovi malog čovjeka
Onda opet odlazi iz sobe. Stoji kod vrata od lođe i nešto pokazuje. Mato joj otvara vrata, a ona odlazi po praznu plastičnu bocu. U zadnje su joj vrijeme plastične boce posebno draga igračka. Vraća se u sobu i igra se, čas s bocom, čas s loptom. Uzima knjigu sa životinjama koju nam je kuma poklonila. Na svakoj je strani jedna životinja, a na mjestu na kojem je krzno, pritisne se i životinja se glasa. Obožava oponašati mačku. Mačka ispusti “Mijauuuu, prrrrr.” A Vendi za njom:”Maaaaaaaaa.” Raskopala je knjige, vidi nema ništa novo, baca se na loptice. Nakon što je pobacala i gumene loptice po sobi, dolazi do mene i gnjuri glavu u moje bedro. Dosta joj je.
Spavanje
Ide li Vendi oči odmoriti malo?
Naslanja glavu na moja prsa i ispušta “aaaaaa”.
Dolazimo u sobu, spuštam rolete i ušuškam je u krevetić.
“Lijepo se odmori, vidimo se kasnije.”
Nema više drame oko spavanja, nekada ne zaspi u roku keks. To se, zapravo, događa iz nekog razloga samo kad je Mato stavi u krevet. Uglavnom, isprva leži i ispušta glasove, nešto priča, nekad negoduje, a onda samo zvučnik baby phonea ispuni tišina i zvuk vibracije tramvaja.
Mir za posao
Imam 45 minuta do sat vremena da ubacim u petnaestu brzinu i odradim veliki dio posla. To su jedine tihe minute u radnom prijepodnevu. Iskreno, napravim više posla tada, nego li u uredu veći dio dana. Poprilično sam sigurna da mi više odgovara kućna radna okolina od uredske. Taj sam tip, mnogi ljudi tako ne mogu funkcionirati. Šalica vruće kave, moj lijepi radni stol, točnije, stolčina, udoban stolac, toplina, fotografije lijepih trenutaka, mirisni štapić, glazba za opuštanje i posao može početi.
Buđenje
Nakon što se probudi, zna biti razdražljiva. Malo toplog friškog mlijeka može riješiti sve probleme. Uzimam pauzu od posla, polako spremamo stvari i idemo k baki. Naravno, spremanje nije jednostavno jer prvo želi izaći bosa iz stana. Onako, silom traži da joj otvorim vrata stana, onda joj kažem da ne može tako, već moramo obuti tenisice, onda se vraća do klupice i uzima tenisice, ali mi ne da joj ih obujem, već juri s njima u rukama po stanu i smije se.
Nikako krenuti
Mama : Vendi – 1:0. Poljubac i pa-pa tati i na izlasku smo. Vraćam se tri puta jer sam nešto zaboravila i onda kad konačno krenemo, ne smijem je nositi, jer mora hodati samostalno. Onda hoda do stepenica pa je prenesem, pa ako netko naiđe, mora mahati i šarmirati. Kad izađemo na ulicu, ako naiđe vau-vau, mora lajati i ona. Neki je dan zbunila nekog ovećeg psa. Hodamo nas dvije i stoji pas, gleda je. Stanemo mi, stoji on. Vendi počne lajati. A pas se zbuni, spusti rep i sakrije se iza gazde. Čovjek i ja smo se pogledali i umrli od smijeha.
Kod bake
Obvezno mora sama ući u dvorište, to joj je najdraži trenutak kad je iz auta spustim pred vrata dvorišta. I mora sama zatvoriti vrata kad uđemo u dvorište. Na pola puta prema stražnjim vratima, stane i maše prema susjedinom prozoru i rukom pokazuje kao da kuca. Najčešće, susjeda nas vidi pa se pojavi na prozoru i vrati joj pozdrav. Onda nastavi dalje prema stražnjim vratima kuće, a tu je čekaju baka, teta i djed, popularno zvani, Odbor za doček.
Dvorište
Dvorište kod bake je pravo bogatstvo, gore-dolje, dolje-gore i tako dok noge ne otpadnu. Baka je isto zadovoljna, njena kondicija i linija bit će na top razini do jeseni, baka Influencerica i treninzi s dječjim kolicima. Kao i kod kuće, ni kod bake se na dnevnom boravku aktivnosti previše ne razlikuju, iako, bojim se da baka po pitanju hranjenja za stolom povremeno popušta. Ali, što manje znam, to bolje. U svakom slučaju, njena potreba za penjanjem kod bake je u potpunosti ispunjena jer su stepenice dostupne kamo god pošla.
Plišanci
Osim toga, ima ogromnog plišanog geparda koji je nasljeđe i već je nekoliko puta bio spreman završiti na otpadu, ali, eto, nije i dobro da nije. Kad ga vidi, mijauče i baca se po njemu. To je prvi plišanac koji je u našoj kući dobio malo više od pet sekundi pažnje. Ja se nikada nisam htjela igrati s plišanim igračkama, a imala sam ih poprilično. Od favorita su kod bake lopta, njena prva kolica koja rado gura po dvorištu, ali se i voli voziti u njima, i mala metla. U zadnje joj je vrijeme najdraža aktivnost metenje. Hoda po dvorištu i mete, a onda nastavi i po kući.
Auto
U prvim je mjesecima života vožnja u autu bila problem. Plakala bi uvijek i u svakom slučaju. Sve dok jednom prilikom prije dva, tri mjeseca nismo same sjele u automobil i odvezle se. Nisam mogla vjerovati. Gdje je ona Vendi koja urla čim sjedne u autosjedalicu? Ta je vožnja bila nagli prijelaz ka novom razdoblju. Od tad, vozimo se bez drame, recitiramo i izgovaramo brojalice. Imamo i knjigu koju rado lista kad joj je dosadno. A ako baš uhvati kriza pred spavanje, Zeko i potočić gase program i Vendi odvode u san.
Šetnja do doma i vrijeme prije spavanja
Na povratku od bake obvezno prošećemo parkom koji se nalazi između garaže i naše zgrade, pa tamo laje na sve pse redom i maše ljudima. Nekada navratimo i na igralište, ali je u zadnje vrijeme tolika gužva da ga jednostavno moramo zaobići.
Njen je dan kad stignemo kući već pri kraju. Obvezno pri ulasku skidamo tenisice i idemo prati ruke. Obožava prati ruke i usput si mahne u ogledalu. Planiram joj uskoro staviti nisko ogledalce u kupaonicu i postaviti joj četkicu za zube nadohvat ruke pa ćemo i o tome pisati.
Večera
Prvo se bacimo na večeru, ako je lijepo vrijeme, iskoristimo ga za večeru na balkonu. Ako naiđe susjeda da joj može vikati: “E!” ili susjedin mačak koji besramno leži kao klada i ne ferma je dok ona njemu govori “Maaaaaaa, maaaaaaaaa!”
Večernje aktivnosti
Nakon večere, zadržimo se u kuhinji. Iskoristim to vrijeme za pospremanje posuđa u perilicu, a ona si nađe zanimaciju ili u špajzi ili na svojoj polici. Jedno si je jutro, baš, uzela moj rajf i pospremila ga iz nekog razloga na policu. Nisam previše pitala čemu to, ignorirala sam je. Navečer je otvorila ormar s police skinula rajf i stavila ga, doduše naopako, ravno na glavu. I tako je s rajfom odšetala ravno u kupaonicu u tuš i pokazivala kako se tušira. Iako nije, po rasporedu, bio dan za kupanje, odlučila sam malo odstupiti od rasporeda jer me oduševila svojom idejom da se tušira.
Čitanac i cicanac
Prije spavanja čitamo, ako nam se ne čita, onda uz cicu recitiram, a ona polako usporava treptaje i opušta se. Između 19 i 19.15 vrijeme je za poljubac i laku noć. Vendi odlazi spavati, a ja se vraćam dovršiti poslove koje sam za danas planirala.
Trackbacks/Pingbacks